Razmišljanja

Otuđenost…

Prije je društvo gledalo na svijet običnim očima, punim srcem, ljudi su imali osmjeh koji je osvajao svijet. Nije se gledalo materijalno, tko je kako obučen, kakve marke cipela ima, bilo je važno kakav si u duši. I djeca su bila drugačija, zajedno su provodila vrijeme igrajući igre, pričajući o bojama, njihov se glas čuo i na drugi kraj grada. Dijelili su dobro i loše, od najmanjeg do najvećeg.

S njima su uživali i odrasli, dijelili su njihovu toplinu. Razgovarajući dugo o svemu, shvaćali su što je bit života i znali su živjeti, ali tehnologija ih je promijenila. Rekla bih na gore. Zašto?

Tehnologija je donijela promjenu ljudske svijesti. Odjednom su se tu našli mobiteli, računala…. i počele su podjele na siromašne i bogate, na dobre i zle.

Odjednom nemamo vremena jedni za druge. Užurbanost je poremetila mir, ono unutarnje postalo je prazno.

Razvoj tehnologije mijenja samu srž ljudskog života.

Malo tko danas pročita knjigu jer sve se nađe na internetu. Apsolutno sve. Kako odraslih, tehnologija je ušla i u glavice djece. Odrastajući uz pomoć tehnologije, žica i struje, djeca sve više koriste mobitele. Čak se koristite mobitelima bolje nego odrasli. Nema više onih pričica za laku noć, nema više onih druženja i igranja do kasno u noć.

Postali smo jednostavno zatupljeni time i opsjednuti internetom. Svi znamo da postoje i raznorazne društvene mreže, pomoću kojih se danas komunicira.

“Dođeš s nekim u kafić, sjedeći nasuprot njega, gledajući u mobitel kao da nikog nema, dopisivajući se s osobom s kojom si izašao.” Nažalost, tako je. Današnja generacija je takva.

Kako se mijenja tehnologija, mijenjamo se svi mi, jer pokušavamo držati korak sa svijetom koji ide naprijed.

human-1138001_960_720

Ima tu i dobrih strana, ali opet znam da smo otuđeni od svijeta, umarajući sami sebe, i naša tijela jer najviše vremena provodimo za ekranima, punim tekstom i slikama.

Kao jedna velika knjiga koja nikada neće biti do kraja pročitana.

Lagali bismo kad bismo rekli da smo ostali isti. Nismo nikako. I razmišljajući malo o životu, želimo mnogo toga promijeniti ali ne možemo. Protiv nekih stvari se nemoguće boriti.  Kao Don Quijote u borbi s vjetrenjačama.

Zatočeni smo u “virtualnom svijetu”; svijetu umjetne tehnologije, u kojoj je sve složeno tako uredno pa imamo osjećaj da nam je sve na dlanu.

Svjesna sam da će tehnologija napredovati, ali ćemo se mi prilagođavati njoj kao i ona nama. A mi kao pojedinci odlučujemo da li ćemo to prihvatiti ili ne.

Nažalost, kud svi tud i mali Mujo. Postali smo ovce. Reagiramo nagonski. Ako krene jedan, iza njega idu svi. Bojimo se predrasuda i bojimo se ostati sami. Zato prihvaćamo tehnologiju jer nam stvara iluziju stvarnosti. Privid da ostvarujemo svoje snove. Privid da nam je apsolutno sve dostupno i da ne postoje granice.

Sve to dovelo nas je do otuđenosti… barem na prvi pogled.

Zatočeni smo u vlastitim mislima. U borbi da ostanemo svoji.

Rezime…

Odlijepi se od fejsa. Ugasi komp. Ostavi mob doma. Prošeći. Udahni svježeg zraka. Nabavi psa. Pozdravi susjeda. Popij kavu s frendicom iz kvarta umjesto da se satima dopisujete na Viberu. Živi, nemoj životariti ispred ekrana. Budi čovjek a ne rob.

J. K. P.

Komentari

Neki baner