Slomio si me,
u tisuću komada.
Ostavio.
Ogoljelu dušu
u krvavim ranama
ostavio da pati.
Da umire.
Bolni krici odjekuju,
nemoć, vapaj, očaj.
Raspadam se
dok šibaš me
otrovnim riječima.
Tvoj nemilosrdan pogled
ko mač zariva se
u moje ranjeno tijelo.
Ne odustaješ,
ne prestaješ da
bol mi nanosiš.
Ja ne mogu više.
Ne mogu podnijeti
tu nesnosnu, razdiruću bol.
Osjećam da gubim
tlo pod nogama.
Polako nestajem,
topim se.
Umirem.
Umirem jer još
uvijek toliko volim te.

 

Vlasta Janton