Život

Stara majka…

Sjedila je za stolom poput malog kipića. Obučena u crno doimala se još sitnijom. Pored nje, nehajno odložena hodalica. Metalna sprava pomoću koje se kreće. Malo je govorila, tek nekoliko riječi. Svi oko nje smo veselo međusobno pričali, smijali se i družili. Ona je samo sjedila i uglavnom šutjela. Djelovala mi je poput ljudi kojima ne smeta da šute. Oko nje se širio neki mir.

grandmother-

Nekoliko puta su nam se sreli pogledi i spremno se nasmijala svaki put. Onako iskreno i toplo, bez prenemaganja. Po izboranom licu širila se neka mirna, pritajena radost. Radost koju čovjek ima u očima, u kosi, u rukama… radost utkana u svaku stanicu starog tijela, radost koja nema potrebe da se glasno smije ili da privlači pažnju.

Stara je i bolesna, a ipak sretna. Tiho i samozatajno sretna. Život joj je na lice utisnuo bore, savio joj ruke, onesposobio noge, oslabio joj vid, ali ona se zadovoljno smješka. Djeluje mi kao pobjednik iako je metalna sprava pomoću koje se kreće, pored nje. Stoji kao opomena i usud.

Kao podsjetnik na neka prošla vremena. Kao onaj koji čeka svoj red… ali ona ju i ne gleda. Ne boji je se i ne pridaje joj pažnju. Stara majka… na kraju je svog puta našla mir i sreću u samom postojanju, spokoj u svojima oko sebe i radost zbog radosti. Skromna i slaba žena, a ostavlja dojam mudrosti i snage koja izaziva poštovanje.

Polako smo se spremili za polazak. Starica je imala pred sobom dugačak niz strmih stepenica, a u rukama svoju hodalicu. Silazila je polako svladavajući jednu po jednu, bez uzdisanja i kuknjave. Staloženo i šutke, jednu po jednu… a, tako je vjerojatno i živjela. Ispratila mnoge oluje i mnoge sunčane dane, naučila uporno i s osmjehom ići naprijed, zastati ponekad da odmori, pa opet polako dalje.

Poljubila je djecu na odlasku kao što ih je ljubila oduvijek, pomilovala malene po kosi, a velike zagrlila… i otišla.

Ostavila im je svoj mir, zrnca staračke mudrosti i snagu za dalje.
Bože, kako mi je večeras falila moja Stara Majka…

Viktorija Herak

Komentari

Neki baner