Cafe

Katanac

Nakon 11 godina…

Od danas, neka katanac zaključa sve. Stari most neka svjedoči, a hladna ljepotica sakrije ključ da ga nitko nikad ne nađe.
Ona je to zaslužila. Ona, velika ljubav.
I neka nikad nitko ne uzme sebi za pravo da je na bilo koji način pokuša spomenuti u negativnom kontekstu. Bila je velika, a negdje na dnu rijeke će vječno takva i ostati.

Od tog kišovitog 20-og decembra, sokacima su svakodnevno odzvanjali naši sretni koraci.
Beli je iz našeg dugogodišnjeg prijateljstva, nenametljivo, čini mi se preko noći stvorio neraskidivu vezu na kojoj su nam mnogi zavidjeli.

Krenuo, a ja svojom srčanošću dala i zadnji atom sebe kako bi uspjeli.
Ljubav je užurbano cvjetala, ne dajući ni milimetar prostora nečemu što bi moglo da je uništi. Nemojte misliti kako smo imali super vezu, onu jednu od milion u kojoj je sve med i mlijeko. Naprotiv. U moru problema koji su nam neprestano stajali na putu, borbe s roditeljima i mnoštvu nebitnih osoba, nikome nismo dali da stvori zid između nas. Svi na jednu stranu a mi na drugu, svi protiv a nas dvoje za. Vjerovali smo da ova ljubav može sve.

Voljeli smo se i planirali zajednički život; u jednoj maloj kućici od 30 kvadrata, punoj topline, ljubavi i djece. I tako devet godina.

Pred sami čin zajedničkog života, jedna prijateljska kafa, par rečenica i pritisak koji se vukao godinama, doveli su našu ljubav do kraja.

Ovaj put, Beli na jednu stranu, ja na drugu sa suzama…

Prvih par dana pa čak i mjeseci je bilo nevjerojatno bolno i neistinito. Hodala sam sa jednim malim dijelom srca dok je ostatak kucao kod njega.

Bilo je teških riječi s njegove strane, i kada god bih spomenula da uzme sebi vremena kako bi skontao šta želi, njegove riječi su bile:

‘Uzmi ti vrijeme da zaboraviš.’

A nisam mogla, jer mi je njegov poziv svaki put vraćao nadu u nas. I nisam se stidila moliti i tražiti izlaz iz svega.

Pozivi na kafu, razgovori i bacanje svog ega pod noge trajali su sve do trenutka kada sam saznala da ima djevojku…

Tek tada je svaka nada pala u vodu. Shvatila sam da nas više nema. Ali ubrzo i to da sam u ljubavnom trokutu.

Bilo je poruka da mu fali moj zagrljaj, te poziva da se vidimo kako bi zajedno došli do zraka i ‘prodisali’ jedno pored drugog. I jesmo.

Samo zagrljaj i miris njegovog tijela davali su mi snagu za dalje. Ali sutra, opet isto. On je s djevojkom a ja sama.

I nisam željela nikoga pored sebe iz inata nekome. Željela sam preboljeti sama kako bih širom otvorila srce nekome ‘ko sljedeći uđe u moj život.
Beli je za kratko vrijeme raskinuo s djevojkom iz samo njemu poznatih razloga, ali i ubrzo nakon toga našao drugu.

Sve te promjene u njegovom životu sam znala jer smo nastavili s viđanjima bar dva puta mjesečno.
I dalje smo se voljeli, koliko god smo te osjećaje željeli potisnuti negdje u dubinu rijeke.
I danas, nakon te naše veze od devet godina, nakon ove dvije godine poslije prekida, godinu dana njegove veze s novom djevojkom te moje samoće, viđamo se.
Razgovora o nama nema, povratka nema, budućnosti nema, ali obostranih osjećaja ima. I ima njegovih riječi da ćemo vječno ostati ‘sami’, ovako ‘zajedno’.
I krivite me što sam tu, između njih dvoje ali drugačije ne mogu.
Pokušavam ali ne mogu bez toga da ‘prodišemo’ zajedno.
Pokušavam ali ne mogu da na njegov poziv uzvratim negativno.
Borim se, ali ne mogu.
Definiciju za sve ovo nemam…

Djevojko, ono što tebi želim jeste; da nađeš način kako da mu priđeš, osvojiš ga i pružiš mu sve ono što je imao sa mnom.

Beli je jedna dobra duša, bar bio nekada, sa mnom. Trenutno, šta god da ga tišti i pravi jednom vrstom nečovjeka, prepuštam tebi.

Nadam se da ćeš ga usrećiti, da će i on tebe… Da ćete se vas dvoje vjenčati a nas dvoje prekinuti sve ovo.

I od srca vam želim sve najbolje…
Kao i sebi, negdje daleko, s nekim novim čovjekom, novom nadom, u novoj, nesebičnoj ljubavi.

S ljubavlju, nakon 11 godina,
Tvoja Malena

pair-347220_960_720

*”Katanac” je pobjednički tekst prvog kruga natječaja za najbolju kratku priču. Autorice koja želi ostati anonimna, te je stoga potpisujemo kao “Malena”.

Komentari

Neki baner