Aleksandra Bursać: Imaš samo jedan život
Život

Prošlo, svršeno vrijeme…

“Voljela sam te” rekoh.
“I ostavljam te”. Zavladala je teška tišina dok smo bešumno odvagali težinu misli jedno drugom. Netremice smo se gledali u oči.

Bez riječi se svađali, mirili, otpuživali i proklinjali. “Nemoj” rekao je. “Ne idi”! Tako jednostavne riječi dobiše težinu svemira i svom se težinom obrušiše na mene. Nekako mi djelovaše previše poznato, samo sa druge strane izrečene. Nasmijah se. Ne znam dal’ od tuge, ili olakšanja, ali nasmijah se, sebi, njemu, nama.

Svemu što jesmo i nismo, svemu što smo možda mogli biti ili pokušati. “Nemoj ti!”, – rekla sam nešto glasnijim tonom. Smiri se, dođavola, ponavljala sam samoj sebi. Ustao je, posegnuo ka meni, ali sam naglo ustuknula. “Nemoj”, još jednom izgovoreno. VIdjela sam tu zbunjenost u nekada poznatim očima, sa primjesnom neke tuge koju nisam najbolje razumjela. “Zašto” – pitao je. Izgovorio je tu riječ nekako teško, tužno i nikako svojstveno njemu. Nije razumio da nikako nisam željela taj njegov dodir, niti bilo šta njegovo.

“Ti si moja, i uvijek ćeš to biti”!- proderao se. Ćutala sam i gledala čovjeka za kojeg sam mislila da ga volim, kako postaje stranac. Nisam znala šta da mu kažem. Odavno sam ja izgubila nit u riječima, isto kao što je i on izgubio mene. Nekako usput, zanemarujući važnosti, u međuvremenu. Nisam znala šta uopšte treba da mu kažem, niti da li bi on išta od toga bio sposoban da razumije. Zar uopšte postoje prave riječi kad ostavljaš?

Aleksandra

Komentari

Neki baner