Razmišljanja

Samo broj…

Podosta pažnje se pridaje vježbanju, prehrani, izgledu. Takozvanom zdravom životu. Puno pažnje se pridonosi politici, poznatima, nekim aktualnim čudesima, tv emisijama, instant zvijezdama, blagdanima i moru eto nazovimo važnih stvari. No koliko pažnje ima običan čovjek?

Postoje udruge koje se bore za prava malih ljudi, ali koliko su moćne, pravo je pitanje? Mali ljudi, ostaju mali ljudi i uvijek su u sjeni, nekih aktualnih stvari.

Živimo u zakinutom društvu, emotivno hendikepiranom, s potpuno uvrnutim stavovima i iskrivljenim poimanjem stvarnosti. Svatko gura svoju brigu, kao ogroman kamen ispred sebe uzbrdo i nema ni puno prostora, ni vremena pripomoći drugu da pogurne svoj kamen.

Sami smo. Izolirani. Nikad nam neke stvari nisu bile dostupnije i nikad nismo bili jadniji zbog svega što nam je naizgled servirano na pladnju. Ljubavi više ne traju, kao ni prijateljstva. Brojevi telefona okreću se samo kad netko nekog treba. Institucije većinom brinu oko prava privilegiranih, dok običan smrtnik, koji je ionako samo broj, stoji između korica nekog spisa, na vrhu neke prašnjave hrpe, u dnu sobe prepune tisuća takvih spisa, s kojih bojim se nitko nikada neće otpuhnuti prašinu a još manje se pozabaviti životnom pričom koja stoji između korica.

Svatko od nas je nečiji tuđi problem. Zapravo smo sami svoj problem. Jer i kad se na nekog oslonimo, kad nam netko pomogne, to nam se na kraju nekako obije o glavu. Ciklus života. Očito je na ovom svijetu neprirodno biti sretan. Neprirodno biti prioritet nekome, kome je posao da mu budeš prioritet. Na birou te samo izbrišu ako nisi imao novca i javio se. I tamo si samo broj.

Ako se razboliš, a ne možeš platiti liječenje, zatvore ti vrata pred nosom. Jer i njima si samo broj, osiguranja kojeg nemaš. Toliko o Hipokratovoj zakletvi, zar ne?

Ako ne možeš platiti kredit, jer si izgubio posao ili ne dobivaš redovito plaću, nitko ti neće priskočiti u pomoć, samo će te proslijediti naplatnoj agenciji, koja će te proslijediti javnobilježničkom uredu, koji će ti napraviti prijedlog za ovrhu, pa će to proslijediti fini, koja će ti lupiti blokadu. Jer i njima si samo broj.

Ti nisi osoba. I nemaš pravo reći da nisi dobio plaću. Ti nemaš pravo jesti, imati struju i ogrjev, cipele koje neće promočiti i osmijeh na licu. Ti si broj.

I ovaj svijet je sretan što je takav? Imamo sve zar ne? Sve nam je dostupno? Mi smo slobodni?

Ma jesmo li zaista?

Što mislite o tome da ipak drugu pomognete da pogura svoj kamen ako je zapeo, jer što ako sutra zapne vaš?

M.

 

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.