Život

Nostalgija…

guess-attic-837156_960_720

Daleko si… spavamo pod istim nebom ali kilometrima razdvojeni. Osjećam da ti moram toliko toga reći. Zagrlila bih te sada, ovoga trenutka i ne bih te pustila. Eh ta ljubav… ponekad toliko boli, razara, lomi na komadiće. Što me više razočaraš to te ja više volim. Ne razumijem to. Ima onih koji bi mi skinuli zvijezde s neba, ali ja ih odbijam čekajući tebe. To je i meni čudno,jer sam ja veliki sanjar. Vjerujem u bajke. One romantične šetnje i sladunjave riječi.

Umirem za to. A ti si kockar. Ne bojiš se da ćeš me izgubiti jer si siguran u moju ljubav. U moju borbu za tebe…

Voljela bih barem jednom znati kako razmišljaš, na koji način gledaš na nas? I znam kad ponovno budeš pored mene, se vratiš, šutjet ću, više neću znati što reći… samo ću te zagrliti. I smetat će mi sve što ćeš reći ili učiniti… ako zakasniš samo minutu znam da ću se naljutiti i ti to znaš… ali neće te previše dirati. Svjestan si toga da ću te ja uvijek čekati, biti puna razumijevanja i lako ću oprostiti. A one noći za koje niti ne znaš, za moje
suze i hiljadu pitanja: Kako? Zašto? I onaj vrisak u meni koji nikako da izađe.

Ali smijat ću se. Tako lažno, tako ću djelovati snažno da nećeš znati prepoznati moju tugu… jer ja… ja imam puno ljubavi, pa kada volim, volim cijelim svojim bićem, i što me ti više povrijediš, ja te više volim. Ne znam ni kako
ni zašto…

Volim te i mrzim u isto vrijeme. Tako mi je suđeno. I ako jednom odemo jedno od drugog i ako zavolimo nekog drugog nikada neće biti isto. Nikada neću nikome toliko oproštati. Zbog nikoga toliko plakati. Nikada se toliko bojati. Jer uvijek ću pamtiti svoj osmjeh na spomen tvoga imena, uvijek ću pamtiti dodire, kasne razgovore u noć. Svađanja i slatke pomirbe. Tvoj pogled… i koliko god ti se prepustila, vjerovala, bila sretna, ti si radio po svome.

I onda je bilo ono tvoje „oprosti“… i ja naravno oprostila ali vjeruj mi nikada ne zaboravljam. I još te više voljela. Toliko puta zamalo otišla, toliko puta je sve bilo na kocki. Ali ostali smo zajedno,i to je jedino bilo važno. Moje srce i razum vode veliku borbu. I nikako da se dogovore i mislim da nikada neće.Umoriti ću se. Ostaviti sve iza sebe. Sanjati o tebi i tvojim dodirima. A oko mene će sve biti prazno.

Smijat ću se a kada padne noć počet ću plakati k’o luda… i tako u krug… eh ta ljubav. Ubija me ta nostalgija,ta vječna pitanje:“ Gdje si? Kako si? Razmišljaš li o meni?“ i ti me i dalje ne razumiješ. I čekam te… slažem naš veliki krevet, tvoje stvari… gledam naše slike. Čuvam te u kutku srca koje je pod ključem. Tamo nitko ne može. I ne razumijem sebe. Otkuda mi snaga? Kada sam postala toliko vezana uz tebe. I ne mogu te zaboraviti niti
želim. Želim da si tu. Želim s tobom provoditi vrijeme. Šetati s našim malim dječakom, razgovarati o budućnosti.

Smijati se i plakati u isto vrije me. Gurnuti te od sebe i onda te snažno zagrliti. Uvijek ću biti čudna. Osjetljiva i ranjiva a opet snažna k’o lavica, gruba i nedodirljiva. I molit ću te da ostaneš, i reći da odeš. I čekati te do kasno u noć. Želim samo da jedno zapamtiš: Prije nego što me ponovno povrijediš, i prije nego što učiniš po svome, stani i razmisli. Ja ću ti oprostiti, imati ću razumijevanje i čekat ću tvoje isprike ali vjeruj mi jednom ću te samo
pogledati i za šutjeti i otići. Ne od tebe,nego od borbe za tobom. Bit ću tu, negdje ali te neću poznavati. Neću ti pomoći. Živjet ću za sebe. S time da slijedim svoje snove. Da uspijem. S tobom ili bez tebe. Kako god tebi odgovara. Sve ima svoje granice, svoje vrijeme. Meni ne treba drugi muškarac da bih ja živjela, meni trebaš TI. Baš ovakav.

Nepredvidljivi. Da me voliš, da me podržiš i da stvaramo dom. Da ostarimo zajedno. Da budemo od onih vječnih ljubavi kojima se svi dive.

Boli me ta nostalgija za tobom, za nama…

Josipa Petek

Komentari

Neki baner

LEAVE A RESPONSE

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.