Iz njegovog kuta

Nada…

12745941_202906103403206_5473165528897345503_n

Danas mi zbilja ne fali materijala… mogu prosuti svu negativu i sve crnilo svijeta u ove retke, ali kome bi to pomoglo? Nikome. Gdje god pogledam, vidim smrknuta lica. Svi su potišteni, u problemima i borbi. Egzistirati u svojoj koži, sam sa sobom, danas više rijetko tko može. Ali hajmo to baciti u stranu…

Danas ću biti nerealan i romantičan. Bit’ će ovo sanjarski tekst budale koja još vjeruje da stvari ipak mogu biti dobre. Da svaki dan može po nečemu ostati upamćen kao vrijedan življenja. Možda sama spoznaja da ovo mogu pisati, a vi čitati, može probuditi spoznaju da nešto imamo. Nešto veliko.

Što bi stotine tisuća slijepih dali za ovaj trenutak, vaš trenutak dok ovo čitate? Što bi tisuće ljudi dalo da na trenutak opet imaju ruke i mogu pisati, držati čašu, ubrati cvijet? Što bi milijuni dali da mogu hodati, govoriti, čuti… biti zdravi? Dali bi rekao bih skromno i realno – sve.

Ovaj dan je vrijedan pamćenja, jer smo tu. Zdravi smo. Barem se nadam da je svatko od vas tko dođe na ove stranice u dobrom zdravlju i životnoj snazi. Već to je temelj da sve ono loše što se događa, bude prevladano.

Sve se može preživjeti, preboljeti, progurati.

Namrgođeni smo što pada kiša, a s druge strane svijeta netko umire od žeđi. Ljuti smo kad moramo čekati vlak, bus, taxi… a što je s onima koji satima hodaju do bunara? Do škole? Ako je uopće imaju mogućnost pohađati? Naši klinci nisu svjesni da je obrazovanje privilegija. Život je privilegija, kakav god da jest, jer postoji samo na ovoj neobičnoj planeti.

Sjedim ovdje, tipkam na čudu moderne tehnologije, u svakom trenutku mogu zaviriti u svaki kutak svijeta i mislim da nemam pravo reći da mi je loše. Nemam.

Imam probleme. Tko ih od nas nema? Ali kad pomislim da ima ljudi kojima je u ovom trenutku mnogo teže no meni, shvaćam da nemam pravo kukati. Shvaćam da će u nekom trenutku sadašnji problemi biti prošlost, a neki novi biti stvarnost, jer život ne bi bio zanimljiv da je sve jednostavno i lako.

Znam, ne tješi vas sve ovo. Znam, preoptimističan sam i prenaivan. Ali netko mora biti. Netko mora biti donosioc osmijeha, kad nam život ionako sam posloži kockice da skupljamo brige i bore.

Ako sam nekome od vas popravio dan jer sanjarski vjerujem da je svaki tren vrijedan življenja, drago mi je. Ako vas je do suza nasmijala moja naivnost, tad je ponovno moja misija ispunjena.

Ako vas more velike brige, ako vas muči zdravlje, znajte da se netko sjetio vas. Možda ne mogu puno, ovako na daljinu, ali znajte da niste sami.

hope-sometimes-thats-all-you-have

Marin

 

Komentari

Neki baner