Razmišljanja

Osvrt…

poverty-1274179_960_720

Kakvo je ovo vrijeme? Kakvo je ovo doba? Da u pučku kuhinju dolaze s limuzinama, pune lonce i nose, a siromasi stoje u redovima i nitko im ne otvara vrata? Kakvo je to doba da na nacionalnoj tv koja bi trebala propagirati čisti, materinji jezik, slušamo sve više amerikaniziranih izraza, prilagođenih od strane samo prozvanih, wannabe selebova. Kakvo je to doba u kojem se javni natječaji otvaraju u vrijeme blagdana, pa traju od petka do ponedjeljka i gdje mali čovjek nema svog glasa?

Kakvo je to doba? Crno… vratili smo se u srednji vijek! Ili nazad u pećinu?

Neću pisati o politici, to nije moja tema niti joj je mjesto na ovim stranicama. Nju ostavljam nekim drugim ljudima, pa neka se s njom bave. Želim biti glas malog čovjeka, onog koji stoji u redu za pučku kuhinju, koji ne razumije iskrivljene izraze, koji prebire zadnje tri kune po džepu i ide pješice kući u izlizanim cipelama, jer nema za kartu.

Taj čovjek, on ovdje ima dom. Svi ostali mogu slobodno prošetati dalje. Ne pišem za njih i danas s njima ne suosjećam. Možda neću ni sutra. Kako mogu suosjećati s nekim tko nema suosjećanja prema drugom ljudskom biću, u potrebi? Ne mogu. Neću, ne želim i nitko me ne može natjerati.

Volim životinje. Jako. Ali ne mogu pojmiti da nečija pudlica ima veće privilegije od jednog djeteta. Nije li to izopačeno? Izokrenuto? Poremećeno? Jest. Što god rekli.

Nek svaka životinjica ima dom i ljubav i pažnju, ali nemojte mi dolaziti s takvim pričama dok gledam ljudska bića slomljena, na koljenima, jadna i neprimijećena. Ne želim slušati o tome, kako nečiji zec ima upalu oka, dok s druge strane, taj isti čovječuljak, mrtav hladan na cesti prolazi pokraj invalida bez ruku i nogu. “Jer to nije njegov problem.”

JEST. To je problem svih nas. Mi smo društvo. Mi pojedinci. Ne moraš imati novac, nitko te ne traži da ga daš, ali budi čovjek. Što te košta da starici u pošti otvoriš vrata? Što te košta da na cesti, staneš na zebri i propustiš majku koja gura kolica s blizancima. Što te košta da budeš čovjek? Košta te tog tvog ega, koji te proždire. I koji će te dovesti do toga da ćeš jednog dana biti usamljen starac, kraj kojeg će drugi prolaziti, kao pokraj stupa.

I oprosti, ne zanima me tvoj život. Ne zanima me tvoj zec. Iako mu želim da bude dobro i da dugo, sretno živi, svoj zečji život. I ne zanima me tvoj “selfie” na tvom novom kauču kupljenom na 9 tisuća rata, samo da budeš IN.

Ne zanima me. I nije me briga što nisam IN. Out sam. I posve mirno živim s tim.

Oprostite dragi čitatelji, ali mene NE ZANIMA koji je pjevač kojeg tračao, s kim je koga prevario, gdje je piškio i kakio i je l’ pogodio biti modno usklađen s hibiskusom kraj kojeg je stajao u tom trenutku. Ne zanima me. Jer njih ne zanimaju ni “obični smrtnici”. Ne čitam priglupe članke o njima i ne bavim se njihovim životima. Ako ne postoje tri retka u kojima pokazuju da su samo ljudi, da nisu “zvijezde”, onda za moj mozak prestaju biti važni. Preskočim na članak o novom pristupu u liječenju autizma. Jer to će nekome pomoći. Gdje je neka tamo pjevačica ručala, tko ju je vrebao iza ćoška i tko je zasluženo dobio neku nagradu, a tko nije, ne zanima me.

Da je samo 1% novca od svih tih glupih manifestacija, večera, sponzoriranih članaka po portalima koji se bave samo žutilom i tračevima, uloženo u obnovu Klinike za dječje bolesti, mislim da bi zapravo izgradili ne jednu, već deset klinika.

Ali što ja znam… ja sam samo jedno, obično žensko piskaralo, na stranicama koje se bave životom. Nismo IN. Totalno smo demode, kako pišu po drugim portalima. Nezanimljive, jer ne znamo tračati. “Tko to čita? Te Amazonke? Od kud su one iznikle sa svojim, sladunjavim pričicama i fantazijama?” Tamo neka “vrlo, važna faca” sigurno ne, jer se bavi svojim umjetnim trepavicama i podmetanjem nogu nekoj estradnoj kolegici ili kolegi.

Kako bi vam olakšale mi ostajemo ovdje, na margini, tu gdje žive stvarni ljudi. Iznikle iz okrutnog, stvarnog svijeta, posvetit ćemo se pisanju o istom. O malom čovjeku, u redu za pučku kuhinju i o ponekoj poznatoj iznimci, koja nije sva usmjerena samo na sebe i svoju “slavu” s izmišljenim amerikaniziranim izrazima, s kojima pokušava glumiti “svjetsku osobu” i izrazima poput – užasno lijepa…

I dalje ne razumijem, kako nešto užasno može biti lijepo i kako je taj debilan izraz, postao toliko popularan?

Jesmo li ponosni na sebe što umjesto da budemo bolji, realniji, osjećajniji, mi idemo u totalnu destrukciju, izolaciju i sebičnost?

Očito jesmo… jer to je društvo kakvo vidim i u kakvom živim. I kakvog se zaista sramim. Društvo iskrivljenih vrijednosti i siromašno duhom, koliko god bilo upakirano u markiranu robu i okruženo svim komoditetima modernog doba.

Slobodno prošetajte dalje, na stranice gdje se pišu tračevi. Slobodno okrenite pogled na drugu stranu. Ionako me nećete time razočarati. Jedina osoba koja može biti razočarana, ste vi sami.

Marija Klasiček

Komentari

Neki baner

1 COMMENTS

  1. Pingback: Osvrt... ⋆

Comments are closed.