Život

Muški svijet…

man-426985_1920

– Hej, što ima!? – Ništa…još jedan usran dan…. – Zar baš!? Loše si volje… – Čekaju me neplaćeni računi, problem s autom, starci očekuju pomoć, na poslu sranje…hoćeš dalje ili je dovoljno?! – Podijeli to sa ženom, u dvoje je lakše… – Sa ženom?! – Pa da! – Ne zanimaju je kućne financije, ne zanimaju je problemi s autom, ni moji starci, ni ostali moji problemi…. – Kako misliš tvoji problemi? – Tako! Očekuje da platim račune, riješim auto, riješim sa starcima i da ju navečer odvedem van….po mogućnosti da budem galantan i nasmijan…i svakako pun razumijevanja za njezin dosadan i skroman način života koji sam, sam skrivio. – Ona radi? – Ne, nikako da nađe posao koji joj se sviđa, a i želi dijete… – A ti? – Nisam spreman sada imati dijete uz sve probleme i besparicu…ali njoj to znači da je ne volim. Starcima treba pomoć i ako im ne pomognem, to znači da ih ne poštujem, nemam pojma kako da popravim auto bez love, a sam bog zna kad će plaća… – I što češ sad? – Ništa! Muško sam, valjda ću nekako to riješiti!

Znam da su od vajkada i muškarci imali svoje muke, samo smo mi žene sklone često jednostrano gledati na stvari. Možda zato što mi svoje probleme znamo izgovoriti na glas, možda jer se bolje znamo pojadati i nije nam problem plakati, možda jer nas tako odgajaju ili jer nam jednostavno može biti. Zamislila sam se nakon ovog letećeg razgovora s muškarcem koji na prvi pogled izgleda kao da mu je sve potaman. Shvatila sam da se iza uglađenih manira, uredne frizure i blagog osmjeha krije osoba koja ima emocije, htijenja, strahove, probleme, želje, nadanja….sve što imam i ja. Posramila sam se nekih svojih stavova i paušalnih ocjena muškaraca. Često sam se sklona šaliti na teme iz muško-ženskih odnosa, često sam nepravedno na ženskoj strani, često razmišljam, pričam i pišem o toj nepresušnoj temi, a da nisam ni pokušala zagrepsti ispod površine. Nisam se potrudila biti realna i to bezbrižno opravdam time što sam žena.

Iskoristila sam spolnu pripadnost, da si dam za pravo onda kad svjesno ili nesvjesno,jednostrano gledam na stvari.

U kratkom razgovoru s muškarcem kojeg sam držala baš jednim tipičnim primjerkom, kakve imam na umu u svojim komentarima, spoznala sam djelić jednog drugog svijeta kojeg muškarci nose u sebi. Bio je to jedan kratak djelić trenutka u kojem sam ga uhvatila nespremnog. Uhvatila sam ga u momentu kad mu se skupilo previše ili kad je na tren izgubio kompas. Nije želio moje suosjećanje, nije želio dalje pričati o tome, nije tražio moje mišljenje, niti je želio od mene pomoć. Već sljedećeg časa pogled mu je postao tvrđi. Posramio se onoga što si je dopustio da kaže, jer je rekao nešto za što je smatrao da je dokaz njegove slabosti, nesposobnosti, osobnog neuspjeha. Nije mi izgledalo da je požalio, već je to bio više neki samoprijekor. Odgojem mu je usađeno da se ne žali, ne pokazuje slabost, ne kuka….da bude snažan, pametan i učinkovit. Nisu ga odgajali da osjeća, već da rješava probleme, odnosno da ne dozvoli da problemi uopće nastanu.

Palo mi je na pamet kako je moja mama govorila bratu da dječaci ne plaću. Sjetila sam se kako sam govorila svom sinu „ti si muško, nećeš se valjda sad žaliti kao kakva curica“. Iskreno sam se posramila! Sjetila sam se trenutaka kad je otac bio zabrinut, a majka pitala „što ti je?“ Tata je uvijek odgovorio – Ništa! Odgovor je dolazio u paketu s nekim nedefiniranim osmjehom. Osmjehom koji je govorio da je sve u redu. Danas sam shvatila da nije uvijek sve u redu, da nije uvijek fer, da im nije uvijek lako i da često nemaju rješenje koje će nas žene zadovoljiti. Sjetila sam se koliko puta sam neke smrdljive odluke damski prepustila svom mužu, koliko puta se nisam potrudila da saznam što ga muči, koliko puta sam negdje podsvjesno znala da mu je teško i da možda treba moju utjehu, ali nisam ništa napravila. Nekako mi se puno toga sručilo odjednom na glavu.

Osjetila sam zbunjenost i sram. Moj mozak je zlurado počeo izvlačiti neke situacije i događaje iz prošlosti, neke trenutke u kojima sam odšutjela ili pustila da njegov zabrinuti pogled nestane sam od sebe. Nismo uvijek fer, kao što volimo misliti da jesmo. Rijetko smo podrška, a uvijek je tražimo. Ponekad smo prave pravcate samožive lijenčine. Često smo usmjerene samo, jedino i isključivo na sebe. Manipuliramo i ucjenjujemo – što namjerno, što nehotice. Ušlo nam je u naviku misliti da su muškarci i krivi i odgovorni za sve naše tuge i suze, za besparicu i za neispunjene želje i nadanja. Odgajaju nas da očekujemo i tražimo, da zanovijetamo i izvolijevamo. Njih pak odgajaju da nam ispunjavaju želje, da nas paze i štite, da brinu o našoj dobrobiti i da nas čuvaju od sviju zala.

Znam, znam….opet sam pokupila temu „po vrhu“. Nisam željela reći da vi nemate nikakvih ovozemaljskih briga, samo sam vas htjela potaknuti da ponekad zastanete i pogledate svog muškarca u oči. Htjela sam da ga ponekad zagrlite i pokažete da znate da mu nije lako ili da nekad malčice podmetnete svoja leđa tamo gdje se to možda ne očekuje od vas. Time ćete mu pokazati da nije sam, da ste mu partner i podrška, da se trudite razumjeti i da vam je stalo.

Pokušajte, možda nije tako teško kako izgleda, a svakako je fer.

Viktorija Herak

Komentari

Neki baner