Aleksandra Bursać: Imaš samo jedan život
Cafe

Nema me…

couple-731890_960_720

Sami u dvoje. Eto što smo postali. Od one nekadašnje ljubavi, od onoga „mi“, postali smo dvije siluete, svako na svojoj strani svijeta. Valjda je to navika. Kada ljubav preraste u naviku, kada od onog „jednog“ ponovo postane dvoje, to ostane.

Ostanu dvoje ljudi koje vežu sjećanja i godine, ili ovako kao u ovom našem slučaju, jedno koje je zadovoljno i sigurno da nikada neće biti ostavljeno, i ovo drugo istrošeno i nemoćno da se nastavi boriti za oboje. Istrošila sam se. Da li si ti uopšte toga svjestan? Da li znaš koliko sam se udaljila, koliko me nema, koliko smo mi sada daleki jedno drugom?

I kada smo u istoj prostoriji, i kada smo jedno pored drugog, imam osjećaj kad da smo hiljade kilometara udaljeni.

Nije to do blizine, daljina u ljudima, a ne u kilometrima. Daljina je u samoći koju osjećam dok ti sjediš na nekoliko milimetara od mene ne videći je. Nije ona nevidljiva, nego tebi nije stalo da je vidiš. Lako čovjek ignoriše nešto što ga ne interesuje. Ti ne vidiš da ja nestajem, tebi je sve dobro dok ja ćutim. A nemaš pojma koliko je moje ćutanje opasno.

Ne znaš da dok sam pričala da mi je bilo stalo, da sam pokušavala da te trgnem da me primijetiš jer sam znala što će uslijediti. Slušao si me, ali nikada čuo. Pitam se, da li je to sve što imam od života? Da li je to ono što želim? Da li sam pogriješila u nečemu, i ako jesam, što je to bilo pogrešno?

Oduvijek sam se trudila da ne pogriješim kad su drugi u pitanju, trudila sam se biti što bolja, davala sve od sebe da budem najbolja. I što mi je to dobro donijelo? Samo sam navikla sve vas oko sebe da sam ja ta koja uvijek daje, da sam ja ta koja uvijek mora i može sve, a da nikoga od vas nije uopšte briga tko sam ja, a kamoli kako li sam. Boli to. Boli me svaka ova moja godina koju sam, budala, uzaludno potratila pokušavajući drugima biti dobra.

Nikada sebi. Nikada samoj sebi. Nije važno ako meni nije dobro, nije važno ako mene boli… Baš sam blesava. Uspavala sam se. Dozvolila sam sebi da prespavam ove svoje mlade godine, čekajući da me ti probudiš. Ona djevojčica u meni silno je željela biti princeza. Od silne želje i čekanja odrasla je. I više ne vjeruje u princeze. Nikada nije bila probuđena. I što je najgore, ti je ni najmanje ne poznaješ.

To be continued…

Aleksandra

Komentari

Neki baner