Život

Otrov u krvi…

dried-flowers-1149191_960_720

Mislila sam da više neće biti suza. Da su one sad za druge ljude…
Ma svašta sam mislila. Pretpostavljam da sam previše razmišljala i negdje putem dok sam se bavila tim razmišljanjima i prelijevanjem iz šupljeg u prazno, sve se istrošilo.

Ja sam se istrošila. Nije u meni više ništa isto. Ni moja glazba, ni moje želje, ni poimanje svijeta. I kad pustim glas, to je da izbacim iz sebe gorčinu koja se skupila.

Onu koja mi spava na prsima, kao zmija. Ako se netko približi da ublaži bol, ona skoči i ugrize. Mora boljeti. To još jedino pokazuje da sam živa, da sam donekle prisutna. Sve ostalo je laž.

Osmijeh je laž. Sve je to samo igra. A ja onaj zadnji pijun na ploči. Nazad ne mogu, a ispred sebe imam vojsku. Mogu samo stajati na mjestu, čekati da me sruše, pa da se opet negdje podignem. Ako se podignem, u onom smislu u kom bih trebala.

Ima bitki koje se gube namjerno. I ratova u kojima nije važno da li pobjeđuješ, jer je pobjeda gubitak. Nema happy enda. Nema vesele muzike koja u pozadini ide u fade out… nema.

“Ti si mi u krvi”… kaže Čolić… što je to u mojoj krvi, da je sve oko sebe otrovala? I zašto se ne može očistiti od tih otrova? Zašto mora biti tako, kako je?

Ma koga ja to pitam, kad odgovor neću dobiti. Ima pogleda koji kažu sve. Mojih, tuđih. Bez ijedne izgovorene riječi, oni su metak u grudni koš i elektrošok za oživljavanje. I tako se smjenjuju, a ja plešem između njih, dok mogu plesati.

Kad utihne muzika i ono malo glasa što još povremeno pustim, kad se svjetla pogase, bit će to znak da je pijun pao.

Al, netko uvijek mora izgubiti. Samo bih voljela da zadnji ples bude tango… da se zarumene obrazi i da me lupi taj kratki osjećaj uzbuđenja i zažari mi obraze kao pokoja čaša dobrog, crvenog vina.

Ne tražim puno, zar ne?

Komentari

Neki baner