Život

Početak…

Pitam se, kako ti je moralo biti, dok si me ostavljao u onom ružnom hodniku, prestrašenu i uplakanu. Onaj put kad više nije bilo spasa za moj um… ili se barem tako činilo. Jesi li plakao dok si vozio kući? Jesi li pio? Jesi li me proklinjao? Koliko te boljelo ljubavi? Koliko?

person-731267_960_720

“Slom živaca. Anksioznost, panični napadaji i stres. Morate je pustiti da se odmori. Ona tako dalje više ne može.” – rekao je doktor i zamolio da napustiš odjel. Zagrlila sam te, kao da te vidim zadnji put. Pitam se što je sve u tebi tada umrlo?

Nada? Ljubav? Samopoštovanje?

Koliko si se krivio za sve što mi se dogodilo, a koliko si krivio mene? Tek sada, mnogo godina kasnije, trijezna uma, smirena, bez antidepresiva i ogorčenosti, razmišljam o tvojoj boli u cijeloj toj priči, mog gubljenja razuma. Jesi li ikad saznao što mi se zaista događalo? Jesi li tih dana funkcionirao? Jesi li spavao?

Znam da nisi više bio isti. Nisam ni ja.

Sjećam se da sam legla na krevet i neutješno plakala. Sestra je nekoliko puta dolazila do mene, kako bi me utješila od spoznaje da sam na Odjelu za duševno oboljele. Kako sam mogla biti toliko slaba i disfunkcionalna a toliko svjesna svega?

Znam da mi je dala tabletu za spavanje. Znam da sam cijeli idući dan spavala i da me probudio tvoj dodir kad si mi došao u posjetu. Tvoje oči, u tom trenutku, nešto su, što mi se zauvijek urezalo u sjećanje…

Nisam tada znala, ono što sad znam. Najbolniji, najmračniji trenuci mog života, bili su početak nečeg novog i nezamislivog. Života u kojem sam iznova učila osjećati…

Emocije. Naša najveća snaga i najveća slabost.

Helena

Komentari

Neki baner