Cafe

I TAKO DECENIJU…

Znate onaj osjećaj kad želite da na block listu svih mogućih društvenih mreža stavite baš tu osobu? Kada je želja tako velika, a mogućnost sićušna kao kap vode u oceanu? I kada ne želite poruku od te osobe, a u sebi gorite od želje za istom? I dobijete je!

woman sleeping

O Bože, koliko emocija u jednoj sekundi, koliko uzdaha treptajem oka, koliko žudnje bez požude!! Ta jedna poruka koja napravi erupciju cijelog organizma, i stane. Zatišje. Bol. Tuga oko srca… A prije trenutak smo u društvu pričali priču o to dvoje ljudi koji su se voljeli k’o niko. I baš to dvoje ljudi smo ti i ja. Koliko je prijateljstva i ljubavi bilo na jednom mjestu, koliko sličnosti, koliko usklađenosti kao kada gledate usklađeni svemir.

I sve se neopisivo lagano kreće, mimoilazi, a ne sudara, lebdi, a ne pada, gori, a ne izgara… O Bože! I želim ga sada. Srce ga želi, tijelo ga priziva da se obaviju jedno oko drugoga. Da se stope. Kao što je govorio:

‘ da se spojimo u jedno kako bi me cjelodnevno u stopu pratila. Da nam srca dišu jednim otkucajem, da uzdah bude jedan za nas dvoje. ‘

I opet sam na našem mjestu, tu gdje smo noći provodili gledajući daleke zvijezde. Velikog i Malog medvjeda, koje si mi poklonio prije skoro deceniju one julske noći, i na koje sam i dan danas ljubomorna kada ih neko spomene. Dobila ih od tebe za vječnost, kada već tebe dobila nisam. I zašto poruka ako nećeš doći? I zašto diraš u živu ranu koja boli? I čemu ja opet ovdje sama? Čemu se nadam? Šta to pokušavam? Da li bježim od ljubavi koja mi je suđena i zbog koje ću cijeli život patiti? Bože, prosvijetli me! Uputi me! Rastereti moja krhka leđa koja teško breme više nositi ne mogu! I tako deceniju, stojim na istom mjestu, gledam u istu kuću, čekam istu osobu…

Koja ne dolazi.

To be continued…

Malena

Komentari

Neki baner