Aleksandra Bursać: Imaš samo jedan život
Cafe

Malena…

Taj bih hod bez sumnje uvijek prepoznala, on je. Hodao je ravno, mirno i polako, vjerojatno ni ne znajući kome ide u susret. Pored njega je veselo poskakivala djevojčica, duge tamne kose i krupnih smeđih očiju uokvirenih dugačkim, crnim trepavicama. Bile su mi bolno poznate, bile su kao njegove. Zaboljelo je. Malena je bila njegova slika i prilika, sa punim usnama i aristokratskim držanjem tijela. Kad su se približili mjestu na kojem sam se zadesila, naglo je stao. Shvatio je da sam ja, pa se nekako kao iz navike nasmiješio i krenuo sa njom ka meni. Ukočila sam se.

kid-974180_960_720Nije se uopšte promijenio, osmijeh mu je i dalje razoružavajući, a ja sam po prvi put nakon toliko godina osjetila neki čudan osjećaj u sebi. Strah, nervozu, ne znam. Prošlo je jednostavno previše godina. Uzvratila sam osmijehom, i rekla „Ćao“. Pažnju sam sa njega skrenula na to malo predivno čudo koje je virilo iza njegovih nogu i čučnula sam ispred nje. Osjetila sam da se ukočio, valjda se previše dobro poznajemo. Malena je bila prava mala verzija njega, nasmiješila mi se njegovim usnama i gledala me tim njegovim očima. Bila je savršena, upravo onakva kakvom sam je zamišljala. Sve, osim što nije bila moja.

U meni se sve slomilo, voljela si ovog čovjeka, govorila sam samoj sebi, to je normalna reakcija. Brzo sam se natjerala da se smirim, te sam pogled podigla i susrela se sa njegovim. Svim silama sam se trudila da osmijeh dopre do očiju. „Imaš prelijepu kćer“, rekla sam. Osmijeh mu se zaledio na tim usnama koje sam nekad ljubila. „Hvala“ rekao je. „Kažu da liči na mene“. Nasmijala sam se, nisam mogla da opovrgnem. „A ti, imali ti koga“? Iznenadilo me je pitanje. Sjetila sam se kad me je grlio i govorio kako se nikada nećemo rastati, kako će me zauvijek voljeti. Odjednom su oživjele rane. Čudno, godinama baš ništa nisam osjetila.

„Ne, nemam nikoga“. Riječi sam popratila najljepšim mogućim osmijehom koji sam bila u stanju da pružim. Znala sam da razmišljamo o osmoj stvari. O mom obećanju da više nikada neću biti ničija. Pogled mu se zamaglio i stegao je ruku na šta se malena trgla. „To me boli tata“ rekla je. Pustio joj je ruku, kao opečen, a malena ga je čudno gledala. „Tata, da li ti je dobro“? Taj prizor, njih dvoje kako gledaju jedno u drugo istim pogledom, istim očima, zabolio je kao ništa do sad. Znala sam da će se urezati u mene dok sam živa i odjednom sam shvatila… Još uvijek sam voljela tog čovjeka. „Nisam imala vremena ni za koga“ nastavila sam priču. „Veoma sam zauzeta“. „Tebe ništa ne može toliko zauzeti“ izustio je. Naježila sam se, i brzo promijenila temu. „Ko je ona, da li je poznajem? Sigurna sam da je divna supruga.“ „Ne, ne znaš je. I jeste, divna je supruga bila. Šteta je samo što ja nisam bio baš tako dobar suprug njoj.“ Usta su mi se osušila, i nisam znala šta bih trebala da kažem.

Djevojčica me je promatrala ne trepćući. „Ma sigurno nije tako“ rekla sam. Nasmijao se nekako tužnom, a ona bol u meni samo je naglo porasla. Koljena su mi drhtala, boja se povukla iz obraza, bilo je vrijeme da odem. „Drago mi je što sam te vidjela“ rekla sam. „I tebe malena“. Nasmiješila mi se onim iskrenim dječjim osmijehom, bila je neodoljiva. „A nisi mi rekla kako se zoveš“? „Aleksandra“, veselo je rekla i ubola me ravno u srce. Pogledala sam ga bez imalo osmijeha. Tražila sam odgovor i objašnjenje u tim lijepim očima. Željela sam znati zašto joj je dao moje ime. Nasmijao se slabašno, oči su mu bile pretužne. „Dao sam joj ime žene na koju bih volio da liči“ rekao je. „Žene koju nikad nisam prestao voljeti“.

Skamenila sam se. Osjetila sam da mi je obraz vlažan i shvatila sam da mi suze teku niz lice. Brzo sam ih obrisala boreći se protiv poriva da potrčim i pobjegnem od njih oboje, od čovjeka koga sam voljela i anđela koji je nosio moje ime. Možda i bih, da mi malena nije prišla i uhvatila me za ruku. „Tata i mama nisu zajedno, znate“ progovorila je ozbiljno. „Mama mi je rekla da tata voli drugu ženu, i da je ne može preboljeti“. Došlo mi je da vrisnem, da se presavijem od bola. Morala sam da odem, morala sam da pobjegnem. Nije bilo fer to što se događa. Suze su bez upozorenja počele da liju, a ispod oka sam primijetila i jednu na njegovom licu. „Moram da idem“ nekako sam jedva izustila i naglo se okrenula u suprotnom smjeru.

Uhvatio me je prije nego što sam odmakla korak, zagrlivši me. „Ne idi ovaj put, molim te“.

Stajala sam tako u njegovom zagrljaju skamenjena, gledajući tu malenu njega. Veselo nas je promatrala. „Vi ste ta žena“ veselo je poskakivala. „Vi se zovete kao ja“! Tu je prelomilo. Objema rukama sam ga zagrlila, plačući. „Moja si, znao sam da si još uvijek moja. Volim te. Nikad te nisam prestao voljeti“ Bez snage da išta kažem ostala sam tako stojeći na ulici grleći muškarca svog života, sa rukom u ruci malene njega. A prošlo je toliko godina, i nisam ga prestala voljeti. Naposlijetku smo ispunili obećanja – on je kćeri dao moje ime, a ja sam ostala ničija. Ili samo i dalje njegova…

Aleksandra

Komentari

Neki baner