Život

Mračne misli…

Držala sam ga u ruci. Osjećala finu hladnoću na svojoj koži. Prelazila prstom preko oštrog ruba, zamišljala lica ljudi za koje sam pretpostavljala da me vole, kad me vide. Prozirnu. Hladnu. Ukočenu i beživotnu. Zamišljala sam šok na njihovim licima. Suze. Vriskove, pad telefonskih slušalica iz ruku. Zamišljala sam tvoju nijemu, zgroženu siluetu i osjećaj jada u tvom srcu. Zamišljala sam kako sjedaš za volan, voziš kao manijak. Zaustavljaš se negdje, usred polja i šutiš satima, a onda plačeš kao što nikada nisi i više nikada nećeš. Hladnoća noža i dalje me mamila. Sloboda koju je nudio bila je kao kaplja vode, na usnama onih što su danima žeđali.

darkTrznuo me zvuk nečijih koraka. Nož je izgubio svoju priliku, a moja duša pojam slobode. Tako blizu a tako daleko. Tko zna kada ću opet pronaći hrabrosti, trenutak ludila, slabosti i želje da me nema istovremeno. Tko zna kada ću opet moći tih par minuta ostati sama. Dovoljno luda a dovoljno prisebna da si presudim.

Želim da bude brzo i da jako boli. Želim da ne postoji šansa da me spase. I znam kakav mora biti rez. Sve znam. Ne želim tablete, jer će na vrijeme primijetiti i spasiti me. Želim da svaka kaplja ljubavi prema tebi, izađe iz ovog tijela, pa da s one strane budem slobodna. Gorčine i želje za tobom. Svega što me proždire.

Hladna oštrica i dva okomita, dovoljno duboka reza. Parajuća bol i lagana opijenost zbog gubitka krvi i kisika. Udah, izdah, sve sporiji otkucaji srca. Tama. Tišina.

Bez tebe, bez sjećanja. Bez boli. Bez suočavanja sa svima koji me progone. Bez problema, bez zahtjeva za objašnjenjima. Samo tama, tišina i mir.

Ali te prokleto previše volim da ti to učinim sad, sad dok znam da ti je još stalo. Kad shvatim da nimalo ne mariš, kad mi učiniš tu uslugu, odluka će biti laka. Hladnoća noža smirujuća, trenutak prigodan, bolan, težak a opet neizmjerno lak.

Barem to tako zamišljam. Kažu smrt je laka, život je ono što je teško. A sve me ovo ubija ionako, milijun puta dnevno.

Još jedna večera, još dvije tablete. Sestra me smješta u krevet. Osluškujem zvuk svog srca i plitke udisaje. Čujem vibru mobitela ispod jastuka. Tvoja poruka. Nedostajem ti.

A ja… ja sama sebi nedostajem. Nedostajem onome što je ostalo od mene.

Tužno, zar ne?

Helena

Komentari

Neki baner