Život

Sijem žito, raste grahorica, udaje se mlada djevojčicaaaa…

Kada sam već u prethodnoj kolumni opisala jedan djelić muke oko pronalaska gospodina Pravog vrijeme je da se opiše i što kada se gospodin Pravi napokon i pojavi. Naravno, sve je lijepo, svijet je ružičast i pun cvijeća, a trbuh je pun leptirića. Smijete se, ljubite se, volite se, i sve je fino. I onda dođe do THE PITANJA i naivne duše odmah pomisle kako će sve postati još ljepše. Naravno da sam i ja bila jedna takva duša.

wedding

Nakon što smo zaruke riješili krenulo je planiranje vjenčanja. On je htio da to bude malo vjenčanje, on, ja, kumovi, roditelji, braća i sestre. Ja sam htjela da to bude on, ja, kumovi, roditelji, braća i sestre i još oko 500-600 ljudi. Nakon višednevnog konzultiranja postigli smo kompromis i odlučili za svadbu koje se veličinom ne bi postidjela masovna kineska vjenčanja na stadionima. Kako veliki svatovi zahtijevaju velike pripreme imali smo izbor da s istim krenemo sad, odmah ili sad odmah. Dragi me je odmah na početku pokušao „utješiti“ tako da mi je rekao da mi sve te komplikacije ne trebaju i da možemo imati i malu svadbu. Dragi muškarci, TO SE NE GOVORI! NIKAD! Čak ni tad.

Moj dragi, umirući od smijeha, pozivao se na moju paranoju kad sam mu objašnjavala kako sve treba rezervirati minimalno godinu dana prije.

Datum je usuglašen. Pripreme kreću preko godinu dana ranije. Prva na redu je svadbena sala. Dođemo tamo sretni, nasmijani i puni snova. Vlasnik nam još nasmijaniji priopćava da je datum zauzet. Ja zelena u faci, na rubu nesvjestice, dragi savršeno smiren. Vlasnik nudi datum tjedan kasnije. Prihvaćamo. Tek nakon što smo prihvatili dolaze sa strane informacije da ta sala nije kao što je nekad bila i da s vremenom postaju sve gori. Na rubu živčanog sloma idem riješiti fotografa. Za divno čudo to je išlo glatko.

Onda kreće agonija zvana bend. Od dvadeset kontaktiranih svi zauzeti. Nema. Cijeli se svijet odlučio ženiti baš kad i ja. Dragi i dalje ne shvaća ozbiljnost situacije. Taman kad je odluka pala na prvog uličnog svirača u Zagrebu na kojeg naletim, moja draga sestra se sjeti benda koji bi mogao biti slobodan. Zovem ih i slobodni su. Bend je riješen.

Onda crkva. To je relativno lako riješiti, ali kako se radi o mom vjenčanju stvari nisu tako jednostavne. Meni ne odgovara termin u Crkvi, ja bi kapelicu, ali župnik ne dopušta jer mu je, valjda, biskup tako naredio. Tu angažiram mamu, ona ipak ima dobre „veze“ tamo XD. Hvata župnika u žurbi i on odobrava. I dalje se nadam da nije zaboravio.
Svako vjenčanje zahtjeva cvijeće i dekoraciju. Kontaktiram već desetu cvjećarnicu u dva dana. Zauzeto. Nema. Za dekoraciju ću imati drač i cvijeće s groblja.

Naravno, vjenčanje ne može proći ni bez cateringa i kolača. Ali kako ništa ne može proći bez problema sala ne dopušta kolače izvana. Zovem tatu da ide nagovarati vlasnika, ali on smatra da to mogu i pet dana ranije. Catering me nešto strah nazvati.

cake

Naravno nije na odmet napomenuti da ženski dio uključene publike pati od kronične pre-zainteresiranosti, a muški dio od kronične nezainteresiranosti i kroničnog „Lako ćemo“. Žene me bombardiraju sa savjetima, kolačima, pozivnicama, dekoracijom. Previše informacija za moj mali mozak. Moj dragi samo želi doći na gotovo, brani se da će ionako sve njegove ideje biti redom odbijene. Ja imam slom živaca i luda sam. Sve mi je super, pa mi se ništa ne sviđa.

Samo se pitam kako organizaciju vjenčanja nikada nisu uvrstili u najstresniji posao ikad. Ali barem shvaćam zašto su organizatori vjenčanja toliko skupi. Buduće mladenke zapravo ne plaćaju samo organizaciju vjenčanja, nego organizatorima plaćaju i psihijatre koji su im nasušno potrebni nakon svakodnevnog susretanja s ludim mladenkama.

P.S. Molim ekipu koja je zadužena za špricanje chemtrailsa da 1.10. koriste prašak za lijepo vrijeme. Hvala 🙂

Megi

Komentari

Neki baner