Razmišljanja

Sve je laž…

Laž! Što li je laž? Što ona govori o nama kao o društvu, kao o pojedincu? Kako se na lažljivca gleda i do kuda može laž ići, koje su posljedice laži? Kako se može opisati osoba koju nazivimo “patološkim lažljivcem”?

Sve su to pitanja koja mi trenutno prolaze kroz glavu, na koje tražim odgovore, što iz stručne perspektive, što iz perspektive “običnog” čovjeka. Kada pogledamo, sve oko nas je jedna velika laž, barem se ponekad tako čini.

yokasica laz

Laž je ono kada nekoga gledaš u oči i govoriš mu riječi kojima se on ili ona raduje, kojima vjeruje i onda s vremenom se ispostavi da to nije tako. Te riječi su uvijek bile neistina, ali od sljepoće, pored zdravijih očiju, to ta osoba nije uvidjela. Vjeruje i dalje, iako zna da je laž sve, od prve do posljenje izgovorene riječi. Nekada je to kao neizlječiva bolest za koju lijeka nema iako to silno želiš pobijediti. Boriš se danima, mjesecima, godinama, ali na kraju dana shvatiš da si na istome. Tu ne pomaže lijek, ni savjet. Tu se moraš zapitati kako prestati lagati, kako sam sebi stati na crtu, upitati se što ti je važnije. Moraš naći način da prestaneš prije nego što sve uništiš. Da prestaneš prije nego tvoja laž preraste u nešto opasno, u nešto što će ubiti i posljednji tračak nade kod nekoga ko ti je vjerovao, tko te štitio, tko je na svaku tvoju laž samo klimnuo glavom. Ti padaš u očima tako. Možda si mu u očima vidio suze, a na licu je imao lažni osmijeh. Razočarenje je došlo kasnije, puno kasnije ali je boljelo, boljelo do kostiju. I tako se stvorio niz laži pomiješan s razočaranjem koje je ostalo zapisano u duši onoga koji je iznevjeren.

A najveća je laž ona kojom lažeš sebe. Patološki lažeš ne shvaćajući da si lagao. U svoje mišljenje uznosiš lažni osjećaj realnosti i opet ne shvaćaš da sve to što si rekao, ta istina kako to nazivaš, je zapravo laž. Stručnjaci kažu da laganje nije bolest, već poremećaj gubljenja ličnosti. Kao vezanje čvorova koji se na kraju teško vrate u prvobitno stanje. Kada odbijaš da prihvatiš samoga sebe, laž dolazi kao štit. Pretjerivanje je isto jedan dokaz patološkoga lažljivca. Svoj život prikazuješ idealnim, kažeš da imaš ono što zapravo nemaš i toliko čvrsto vjeruješ u to da već sutra zaboraviš što si rekao. Prikažeš ljudima da je istina zapravo laž i obrnuto. Sve se svelo na jedno – LAŽ. I kada govoriš istinu i kada se nešto uistinu dogodilo, nitko u to ne vjeruje, jer tako dobro “prodaješ” priču da ni sam više ne znaš od kuda sada krenuti. Neistina se može usporediti i s obećanjem. Obećaš, pa ne ispuniš. Sve se jedno s drugim poklapa i priča istu priču. Ali takve priče, vjeruj mi na riječ, nemaju baš sretan kraj. Poremete onaj mir koji se dugo gradio, za koji je trebalo puno odricanja i vjere. Ali uvijek ona osoba koja voli, prašta, sama vuče sve za sobom, završi u suzama, a ona druga strana kojoj je svaki novi dan laž, svaki pogled pust, ta strana lakše prijeđe preko mosta koji vodi do kraja, lakše prođe preko zida koji se ruši. Kada se to desi, možda uvidiš svoju grešku, ali to je uvijek, baš u trenutku kada je povučena crta između dvije duše. I sve to zbog laži koja je bila jača od istine.

Zapamti, ono što ode, više se ne vraća, ono samo ostavlja trag u prošlosti. Već je odavno ta laž sakrivena u zemlji, pretvorena u prah. A praštanje koje nije uspjelo pobijediti, ostaje nekome drugome na srcu. Taj neko drugi oprosti, ali ne zaboravi. I to je uvijek tako. Ostavi iza sebe, ali prati ga svuda. I laž i istina i ljubav i bol, sve na kraju nosi sa sobom, u sebi, skriveno. Ne može više ni da ispusti suzu jer se brzo osuši, osmijeh izblijedi.

I na kraju ta priča završava tako da sve ono što ste željeli , što ste mogli, ostaje samo san. Ti na jednom, a on ili ona na drugom kraju svijeta, pod istim nebom, ali na krivom mjestu. Priča koja ne završava sretno. Laž koja je bila jača od istine. Mržnja koja je bila jača od ljubavi. Rođeni ste u pogrešno vrijeme, u svijetu zla. U svijetu u kojem se preko laži dolazi do zvijezda, do ciljeva koji nemaju svrhe.

Ljudi nose maske svakodnevno, a svi znamo da je maskenbal jednom godišnje. Maske su svakodnevne, lica koja ne ulijevaju povjerenje, pogledi koji plaše su oko nas. Ljudi hodaju po cesti okrećući glave jedni od drugih. I smišljaju lažne izgovore čak i zbog tog okretanja glave, zbog neizgovorenog pozdrava. Nema tu više pravde, nema tu više žaljenja ni opraštanja. Čovjeku je lakše podmetnuti nogu, nego pružiti ruku. Lakše je slagati nego izgovoriti istinu.

“Čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži.”Thomas Mann

Josipa Petek

Komentari

Neki baner