Život

Idemo na kavu?

Neovisnost je kad neovisno od okoline ili stanja uma, ustanem usred noći i skuham si finu, slatku i vruću kavu, pa sjedim u mraku i uživam. Ne razmišljam o ničemu, ne brinem za ništa, ne planiram ništa… Samo se prepustim toplom, bezvremenskom užitku. Nema zvukova, nema boja, sve miruje i ništa me ne ometa u tome da budem sama sa sobom, ali bez sebe.

U mom životu sve počinje i završava s kavom i kad gledam svoj život unatrag, trebalo bi me možda brinuti kad me netko pozove na kavu, jer s kavom su počeli mnogi moji poslovi, mnoge etape života, mnoge lijepe odluke i mnoge od onih manje lijepih. Gotovo sve njih donijela sam uz kavu.

Kava

Na kavama sam čula poneku priču koja me prenerazila i mnoge lijepe koje su me ispunile srećom. Na kavi sam saznala i neke bitne stvari koje su mi pomogle u poslu ili u nekim poslovnim odlukama. Ipak, ta moja noćna kava je ona „kava“ koja mi toliko paše da se osjećam kao da slobodno i besciljno lutam svemirom. Naučila sam se tako opustiti, očistiti um i napuniti baterije. Spremiti se za novu dozu dnevnih nepogoda, ali i za one lijepe stvari koje uvijek iznova željno iščekujem u svakom novom danu. Ne pijem često noću kavu, već tek ponekad osjetim potrebu da ustanem iz kreveta i spustim se bosa u kuhinju. Veselim se šuljanju kroz kuću dok tiha i nevidljiva nabadam u mraku, kao dijete koje tek upoznaje svijet. Uživam u miru i tišini dok prolazim po dobro poznatom prostoru. Volim taj osjećaj hladnoće na toplim i bosim stopalima. Sviđa mi se odsjaj ulične rasvjete po zidovima, oduševljava me drugačiji ambijent u dobro poznatom prostoru i situacija u kojoj sam tu, a kao da me nema. Poseban je užitak uzeti u ruku vruću šalicu i smjestiti se u fotelju, podvući noge ispod sebe i lagano zatvoriti oči. Pustiti um da se odvoji od tijela i ne brinuti o ničemu, ne preispitivati se, ne planirati, ne osjećati krivnju za propušteno i ne robovati nikakvim vanjskim utjecajima. Ne znam ni sama koliko dugo mogu tako sjediti, ali kad me san napokon pokuša svladati, vratim se u krevet lagana kao perce.

Istim putem, bosonoga se odšuljam u svoju sobu i stisnem se uz čovjeka s kojim sam odabrala dijeliti život. I toj mojoj velikoj životnoj odluci o dijeljenju s nekim svega što imaš, prethodila je kava. Bila je to jedna od onih lijepih kava, koje žena pamti cijeli život. Uvjerila sam se da i muškarci pamte te neke posebne kave s njima posebnim ljudima. Ipak, žene tim kavskim druženjima pridodaju posebnu pažnju. Ponekad odemo na kavu u trenirci i bez posebne frizure, ponekad se dugo i pomno spremamo za susret „na kavi“, a ponekad nas poziv za kavu iznenadi pa prođe bez posebnih priprema. Na kavama se zauzimaju pozicije, istražuje teren, ispituje protivnik ili saveznik, dijele se mišljenja i stavovi, a često i završavaju neki odnosi kojima je istekao rok trajanja.

Svaka moja ispijena kava imala je neki cilj, a najviše volim ispijanje kave kad mi je cilj da nema ciljeva. Te ciljane kave bez cilja, rezervirane su za moje bliske prijatelje, za one ljude s kojima se sita napričam i kad šutimo. To su oni anđeli koje imaš blizu sebe jer te samo vole. Vole te kad si šutljiva i tmurna, kad si vedra i nasmijana, kad si zajedljiva ili dobrodušna. Oni pred kojima ne paziš kako sjediš, kud gledaš i o čemu pričaš.

S njima priča teče fluidno, razmišljanja koja dijelite nisu predmet rasprave, a gledanja na stvari se možda jako razlikuju, ali nisu točka razdvajanja već mogućnost učenja. S tim ljudima nema rivalstva, nema straha od krivog shvaćanja niti potrebe za opravdavanjima. Ljudi s kojima ništa ne moraš, a možeš sve. Prijateljstva s takvim ljudima počinju na nekoj usputnoj, neplaniranoj kavi, a ne završavaju nikad. Kava je zapravo postala institucija, nasušna potreba, mogućnost da se upoznamo, prilika da se pozdravimo za rastanak ili neki novi početak. Čak i ljudi koji ne piju kavu, imaju naviku reći „idemo na kavu“….s kavom sve počinje i sve završava….Onda?! Idemo na kavu?

Viktorija Herak

Komentari

Neki baner