Život

Srce na standby…

Znaš onaj osjećaj kad staviš srce na standby i daš prednost mozgu? Eh, to je osjećaj koji ja najviše volim. To je ona zdrava mirnoća koju većina nas, ljudi za koje kažu da smo zatvoreni, hladnokrvni i ko zna šta još ima u sebi.

Svako od nas je bio u situaciji kad se pojavi nešto što te mori, o čemu razmišljaš mnogo više nego što bi trebao ali u suštini ti ne treba biti bitno jer se ne tiče tebe. Nimalo. Šta više, to je tebi mnogo apstraktno. Ali ti u jednom momentu budeš itekako uvučen u tu problematiku, koja te se, ponavljam, ne tiče. Zatim osoba sa suprotne strane, koju se ista problematika tiče direktno, odluči da će se kao sama nositi sa svime i tebi olakšati. I nestene bez riječi ili objašnjenja. Vjerovatno odluči da ne želi da ti trošiš svoje vrijeme i emocije jer joj je kao previše stalo. Ili je kao odlučila da će ona to sama. Odgurne te. Ignorira. Povuče se u sebe.

walking away

Na početku si zbunjen, tužan ali prije svega zabrinut, možda i više nego što treba da budeš. U glavi imaš kojekakve scenarije i svaki je gori od goreg. Onda prođe izvjesno vrijeme, a tebe ta udaljenost boli. Da li se tu radi o istinskoj zabrinutosti za prijatelja, člana porodice, nebitno… Bitno je da ti je ta osoba bliska srcu. I onda je počinješ proklinjati i misliti da te ignoriše, da se igra s tobom i ko zna šta još. Štaviše, misliš da si prestao biti bitan. I još joj to kažeš. Ali, ta bitna osoba se opet ne oglasi. Ne želi i kraj. Zatim dolazi ona  faza kad bi joj opalio bar dva šamara da je dozoveš k pameti. Da joj pokažeš da je nekome uistinu stalo i da tebe boli ta vrsta ponašanja. Da te boli ćutanje, da te boli magla u koju si stavljen. Idalje si ti tu, na istom mjestu i čekaš da te pronađe opet. Ali ne dolazi jer problemi još postoje.

I onda dođe dan kada smiriš srce, njegov utjecaj smanjiš na minimum a pojačaš mozak na najjače. Dođe dan kada nemaš više snage razmišljati. Kada nemaš više snage čekati. Tada postaješ “hladnokrvan” i razuman. Dođe taj dan kada shvatiš da ne možeš utjecati na ljude i njihove odluke. Kada shvatiš da svako ima pravo na svoju privatost i na donošenje sopstvenih odluka. Da svako ima pravo izreći naglas šta želi ili zadržati u sebi isto. Ima pravo i promijeniti mišljenje. Da se ne možeš petljati tamo gdje ti drugi ne dozvoljava.

Znam, misliš nije fer… Prvo si bio uvučen u dobar dio priče i onda si dobio nogu u leđa. Ali donekle jeste fer. Možda ti tu nemaš šta više raditi. Na koncu… I ti si takav. I ti odeš da se sam sa sobom suočiš negdje daleko, sakriven od svih pogleda. Iako, za razliku od te osobe, ti to možda liječiš sam a drugima serviraš svoj lažni osmijeh, ne bježiš. Ni ti ne želiš da ljudi vide koliko si slab. Istina, bilo bi svima lakše kad bi se ta osoba vratila. Vjerovatno bi i toj osobi bilo lakše, ali… Neće.

solitude

Razmisli… Možda je najveća pomoć što ćeš ostati na istom mjestu gdje si i ostavljen. Znam, ne želiš. Želiš okrenuti leđa i otići. Zaboraviti sve to. Izbrisati iz svog mozga. Znam, boli te i srce ti se kida. Želiš prestati osjećati, onda te neće boljeti. Ali nemoj! Ostani na istom mjestu… Tu će te tako najlakše pronaći. A tražit će te.

Osobe koje se prepoznaju srcem se uvijek vraćaju. Valjda. Ako i ne bude, preživjet ćeš, kao i do sad. Okrenut ćeš leđa, otići. Zaboraviti nećeš nikada, ali naučit ćeš još jednu lekciju i vjerovatno ćeš na svoje srce staviti katanac, bar neko vrijeme.

Amazonka

 

Komentari

Neki baner