Život

Nada u novi početak…

1.

Probudio ga je udarac po željezu koji je odjeknuo u neosvjetljenoj i turobnoj zgradi, nalik na smrt. A osvjestio jak bol. Nije se mogao okrenuti. Osjećao je bolove u glavi, kičmi, nogama, čak i njegovi prsti su bili polomljeni.

Da bi se podigao, sa tvrdog kreveta na kojem je bio samo jako tanki sloj spužve, morao je da se posluži rukama. I pokušao je, ali su njegovi laktovi odmah poklekli. Nije ispustio nikakav krik i pokušao je ponovo da se uspravi. Onda je začuo zvonak glas: “Ustajte, bando! Doručak! Samo da znate da ga niste ničim zaslužili!” Shvatio je. Nalazi se u zatvoru i tu su ga pretukli. Čuo je otključavanje ćelija i graju zatvorenika. Svi su hrlili van, po svoj obrok, u grupama, kao izgladnjeli psi kad bi im bacao ostatke hrane, pa su ga slijedeći put opsjedali da je trošio i posljednji novac. Takvih je bilo mnogo u ovom gradu. Nije više pokušavao da ustane. Ležao je nepomičan, sa svojim bolom. Tijelo ga je izdalo. Sjećanja su mu prolazila kroz glavu, vatra, dim, graja naroda, policija, kokteli, kamenje. Osjećao je bol, ali i neko prikriveno zadovoljstvo. Prikriveno jer nije znao da li su uspjeli.

prison

Onda je jedan čuvar došao i do njegove ćelije. Bio je visok, crne kose koja mu je padala po čelu. Imao je upadljive smeđe oči, koje su se ispunile radošću kad su ga vidjele onako nepomičnog. Orlovski nos se raširio u istu nasmijanu grimasu koje su imale i njegove pune usne. Dok je jednom rukom gladio neobrijene tanke brkove, a drugom udarao palicom po rešetkama ćelije, dodao je zvonkim glasom: “Buntovniče, ti si danas na dijeti. Kažu da je ona najbolja da se izbistri mozak zalutalih ovaca. Kako je sudbina čudna, još juče si bio tako živahan dok si bacao koktele.”

I otišao je, dok je njegov smijeh odzvanjao po zatvoru. Nije mu smetao ovaj zlobni eho, jer vjerovao je u svoje ljude vani i u pobjedu. Njegov život i onako nije bio bitan. Samo da oni uspiju, mislio je. Ali ga je ubijalo to što nije znao šta se događa vani. No, ipak je imao neki dobar osjećaj unutar sebe, vjerovao je da sve ide po planu i radio je sve da ga on ne napusti. Taj osjećaj mu je bio sve što je sada imao. Sunce je ubrzo nadjačalo zatvorsku tamu, zrake su se probijale kroz rešetke na prozorima. Pošto nije imao mnogo opcija šta bi mogao da radi počeo je da razgleda po ćelijskim zidovima. Bila su išarana imenima bivših stanara, Nedim, Saša, Marko, Haris… U blizini vrata neko je, vjerovatno nožem ugravirao u zid „ pravda uvijek pobjedi„. Da se i sam nije nalazio na istom mjestu ovu rečenicu bi smatrao paradoksom, zatvorenik traži pravdu. Ali vidio je on dosta nepravde u životu da mu je ovakvo što postalo normalno.  “Čekaj me i ja ću doći”, pisalo je iznad njegove glave. I mnogo žudnje je boravilo ovdje, pomislio je.

Zatim je satima mislio na svoju bivšu djevojku. Zvala se Bojana. Bila je tako neiskvarena, tako umiljata i puna želje za igrom i ljubavlju, ali se jadan dan pojavila rekavši da ne može više i da sad ima drugačije planove. A oni ne uključuju njega. Žao joj je. Ma vraga. To ga je potpuno srušilo. A volio ju je i dalje, sad je to znao. Ljubav se uvijek ponovo pojavi kad prestane ona mržnja iz ljubavi, a ostane samo bol. Sjećao se njene topline s kojom ga je dočekivala kad bi se umoran vraćao kući sa sastanka. Toplih i nježnih poljubaca, neprespavanih noći provedenih u zagrljajima punim strasti. Strasi i ljubavi koji su vremenom samo rasli kao što, u proljeće, raste život u seljačkom vrtu. Tada se sve brisalo, cijeli svijet, postojali su samo njih dvoje. On, ona i njihova ljubav. Ali svako proljeće prođe, pa je prošlo i njihovo.

prison2

Čekaj me i ja ću doći, osmjehnuo se, gorko. Kamen iskušenja bio je pretežak za tebe da se nosiš s njim. A dao sam ti svaki dio sebe, možda sam tu pogriješio. A moja sreća dok sam te imao bila je nemjernjiva, ni svi svjetski Bogovi da su slali vjetrove ne bi je oduvali. I Odisejeva snaga je neznatna naspram one koju mi je davala tvoja ljubav. A sad sam tu, propao, slomljen, i psihički i fizički. Kriva si jednim dijelom, ali neću da ti sudim. Ali dosadilo mi je sve ovo, i ti, koja si mislila uvijek samo na sebe, i svijet pun nepravde koja me boli, i ja sam koji ne znam da se nosim sa svim tim. I sad sve što mogu je da čekam, gladan i bez pokreta, šta će iduće da se desi. Ali misli su i dalje ostale s njom, bez obzira koji se trudio da ih odagna. Upao je u njenu bajku. Misao o njoj je bila posljednja prije nego je opet pao u bunilo.

To be continue….

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner