Fun & lifestyle

Nothing Else Matters…

Predvečerje. Dosadan i mračan dan. Kiša se slijeva niz prozore. I sunce bježi od mene. Kažu proljeće je, maj… U mojoj duši ne. Sjedim i koncentiram se na muziku. Savršen zvuk u savršeno vrijeme. Riječi pjesme možda najsavršenije u cijeloj kompoziciji.

kiša

Nothing Else Matters, Metallica – bezvremenski hit. Nisam prevelik fan, ali neke pjesme kidaju srce. Kad god čujem taj početni jecaj gitare, taj orginalno Hetfieldov solo, iako u live verzijama često Hamettov, u meni uvijek izazove onaj dobro poznati osjećaj jeze i bola. Onaj osjećaj koji doziva suze iz najskrivenijih dijelova mog bića. Ali ne, one ne teku, jer ja inače ne plačem. Okovi mojih suza su često prejaki.

So close no matter how far…

Kakva istina! Iako često stotinama kilometara udaljen od mene, u meni je više nego svi oni pored kojih sam se stalno budila. Poruke, poslane razglednice, dugi telefonski razgovori, poneka orhideja i čokolada od jagode dostavljene poštom, od početka su činile da ga osjetim pored sebe, iako je fizički prerijetko bio tu. Vidjela sam ga svega nekoliko puta u životu. Njegovo samo postojanje je kralo moje snove i ukrale moje srce.

…forever trusting who we are, and nothing else matters.

Samo je on bio bitan. I sada je samo on bitan. Bio je osoba za koju sam mislila da nikada neće nestati iz mog života. Toliko dalek, a opet toliko blizu. Toliko moj.

Samo je to bilo bitno.

Never opened my self in this way…

Ušao je u moj život prije nekoliko godina. Ušetao je i ugrijao me jedne hladne noći u gradu koji nije bio ni moj ni njegov. U gradu čije visoke austoro-ugarske zidine kriju tajne mnogih ljubavnika. U gradu u kojem kočijei danas voze zaljubljene parove. Lutajući zajedno zaboravljenim ulicama, hodajući jedno pored drugog, pričali smo o ljubavi, prijateljstvu, bolu, sreći i čokoladi, kao da je ona naš najveći grijeh. Rekli smo jedno drugome ono što nismo nikome nikad.

Rain in Vienna BW ©Tatiana Parmeeva-7

Life is ours, we live it in our way…

Dvije osobe, toliko različite, ali toliko slične u esencijama svojih bića. Dvije osobe koje ne pronalaze srodne duše u svojoj okolini. Dvije osobe koje se moraju vratiti svojim, nekoliko stotina kilometara udaljenim, domovima.

All these words I don’t just say, and nothing else matters…

Bili smo dvije osobe koje nisu samo izgovarali riječi, već su vodili ljubav njima. Riječima smo se voljeli. Tek poslije, kad bismo se, u rijetkim trenucima sreli u našim gradovima, naša tijela bi pričala umjesto nas.

Trust I seek and I find you, every day for us something new…

Ali opet, riječi su nam bile vrjednije, posebno kada smo daleko, što je bilo mnogo češće nego što smo to oboje željeli. Viđali smo se samo dva do tri puta godišnje.

Never cared for what they say…

Naši prijatelji i porodica nisu znali za postojanje onog drugog. Nikome nismo dozvoljavali da uđe u naš mali svijet čuvavši ga samo za sebe. Kada bismo se sretali cijeli svijet se svodio na jednu sobu, krevet sa pamučnom posteljinom, mali stol i tihu muziku. Ali cijeli taj svijet je bio preplavljen ljubavlju na toliko mnogo načina, da smo se bojali da nam ga drugi ne ukradu.

I ukradoše nam ga. Ukradoše mi njega.

On ućuta. Nema poruka, nema poziva ni dugih telefonskih razgovora. Nema orhideje ni čokolade. Nema razglednice. Nema njegovih zagrljaja ni dodira. Nema više njega. Nestao je.

…and I know, so close no matter how far, couldn’t be much more from the heart, forever trusting who we are, no, nothing else matters!

Ovog predvečerja su svi okovi pokidani i suze su oslobođene. Sada ih trebam. One su moja posljednja nada. Neka teku, neka odu! Neka isperu svu bol i prazninu koju je On stvorio. Neka isperu njega, jer on je idalje tu, u meni, pored mene.

So close, no matter how far….

 Skladateljica

Komentari

Neki baner