Razmišljanja

Ljubomora u vezi…

Sigurna sam da nisam jedina koja ne voli da joj prekinu san, posebno onaj lijep san. I taman kad trebam da napravim onaj završni rez čujem zvrrrrr.. A joooj. I bez obzira koliko se trudila da nastavim da spavam ne vraća se, mada najčešće nemam vremena da nastavim, osim ako, već po navici ne navijem sat nešto prije, ono za svaki slučaj.

Ali san se nije vratio. I tad sam uvijek pola dana nervozna. Ne znam tačno objasniti taj osjećaj. Ali danas nisam dopustila da razmišljam o tome, uostalom bilo je mnogo važnijih stvari za ulijevati nervozu, mada su se svodile na isto što i san. Ali trudila sam se da dan otpočnem dobro, bar dobro. Pa nisam dopustila da me zadrže u kući ni tama i crni oblaci, koji su se spremali samo da ispuste iz sebe kapljice kiše, koji me znaju ispuniti dok ih slušam s prozora, a u pozadini svira lagano neki instrumental na klaviru. Odlučila sam da dan provedem u prirodi. Imala sam tako nekih par svojih mjesta gdje sam imala naviku bježati od svih. Mjesta koja su me ispunjavala, oslobađala, punila energijom i dopustila da razgovaram sama sa sobom, mjesta gdje sam donosila važne odluke.

Ali ovaj put sam odlučila da ne pođem sama, pa sam pozvala prijateljicu. Jedna od onih koji znaju po boji glasa kako se osjećaš, pa joj nije padalo na pamet da me odbije. Rekla je dok se spremi, pokupi nešto stvari. Super, usput ćemo kupiti nešto za piće i eto. I krenule smo. Odlučile smo da posjetimo mjesto gdje smo često išle skupa, rijeka, plaža i klupa, iznad šuma. Uvijek sam se pitala kako nikada nema nikog tu. Zar ljudi stvarno više vole provoditi dane na kafama uz kvazi muziku, nego uživat u prirodi. Kako, uopšte dijete može toliko da se udalji od majke? Ali dobro.

neretva

Prijateljica je prihvatila ulogu slušaoca, ali sa par rečenica je uvijek znala da me vrati u život. A znala je i moje preokupacije zadnjih dana. Raskid s dečom, razlog ljubomora. Znate, kad tek počnete vezu određena doza ljubomore vam prija. To vam biva kao dokaz da mu je stalo do tebe. Ne prepušta te drugima, uvijek želi da bude s tobom, uživa u tvom društvu. Ali vremenom… Vremenom se to povećava.

I to već prestaje da bude lijepo, da laska, da nasmijava. Osoba sam koja voli ljude, uvijek željna novih poznanstva, dobrih ljudi i vibracija. Jedan takav može da vam promjeni život, na bolje. Volim slobodu, u njoj sama postavljam granice, pa ako se kome sviđa dobro došao u moje snove, rado ću da ga primim. Volim iskrenost, pa koliko god da me ona koštala. Osim toga život je prekratak da bi tapkali na jednom mjestu. Ne volim da me se ograničava na bilo koji način, niti volim da ograničavam druge, nisam taj tip. Ne smatram da vezanje nekog ili nečeg za sebe znači da ćeš zadržati to isto pod svojim okriljem, štaviše, mislim da se tim postiže kontra efekat. Bar kod mene. Tip sam, dopusti mi da upoznam druge da bih još više shvatila zašto baš tebe volim. I obratno.

Upoznaj druge da bi me više volio. Pod upoznaj, u vezi, naravno smatram samo to upoznaj, bez nekih igrica iza. Ako se dese, molim da mi se to i kaže, a takve stvari ne bih prešutjela. Ne bih mogla, valjda. Bar do sad nisam. Uglavnom, voljela sam dečka, stvarno jesam, koji je bio potpuno drugačiji. Kao što rekoh, puno provoditi vrijeme s njim mi je na početku odgovaralo,upoznavali smo se. Bio je pažljiv, nježan, dobar, volio istu muziku, umjetnost, životinje. Pomislim, baš smo se našli. I bila sam sretna. Mjesecima sam bila sretna.

A onda sam shvatila da nepravedno zapostavljeam neke ljude, da mi fale, da mi je život postao monoton, a to nije značilo da ga manje volim, ili da ga ne volim. Ali on je to shvatio drugačije. Nažalost. Pa su počele svađe. Dosadilo mi je slušati: stalno ti zvoni telefon, da ne pišeš s nekim ne bi ni bila na fb, šta ćeš na njemu, uvijek si na kafama, provodiš više vremena s prijateljima nego sa mnom, ne smiješ s tim dečkom danas ići na kafu, muško-žensko prijateljstvo ne postoji, bla, bla, bla.

A najviše me je smetalo to što je znao da ništa, baš ništa od tih njegovih svakodnevnih napada nije istina. Pokušala sam mu objasniti da muški prijatelji koje sam znala i prije njega nikada neće postati moja prošlost dok ja sama to ne odlučim, na osnovu njihovih dijela, ali da mu nisu prijetnja. Da volim njega, ali da će me svojim pokušajem vezivanja samo otjerati od sebe. Da nisam lutka iz lutkarskog pozorišta da se pomjeram samo kad neko odluči da uzme konce u ruke. Nije želio da sluša. Samo napadi, napadi, napadi. Toliko napada da sam u jednom momentu pomislila kako sam zaista loša i kako ga nepravedno zapostavljam, dok on daje sve da bi uspjeli. Ali shvatila sam ubrzo da nije u meni problem. Pa se počela osjećati neka negativna atmosfera svaki put kad smo skupa.

nedjeljna_prica-pomoc_u_svadi

A zadnja svađa je toliko smješna i dječja da sam se sad smijala skupa s prijateljicom. Ja tvrdoglava kakva jesam, pravi primjer Lava, a on istrajan u namjeri da dobije moj pin, da prođe po mojim porukama. To nikako nisam mogla da dopustim. Ne zato što sam nešto skrivala, nego zato što mislim da u jednoj vezi mora biti određena doza privatnosti. Postoje neke stvari koje su samo moje. Uvijek sam ih imala, i uvijek ću ih imati. Kako objasniti čovjeku koji ni ne želi da sluša, a tvrdi da te voli više od sebe, da sve ono što želim da sakrijem mogu da izbrišem samo jednim klikom? Znači, nemam ništa skriveno, prosto je stvar privatnosti, mog ličnog kutka. I voljela bih da ga i sam ima, a kad želi ili kad osjeti za potrebno da ga sam otvori. I shvatila sam te noći da moj čovjek nije pun ljubavi, već posesivnosti. Da želi da me posjeduje, a ja nisam stvar i ne mogu dopustiti da me se tretira tako. Da mi moj muškarac ne vjeruje, a to nije ljubav. Zar temelj veze nije povjerenje? Zar nije poštovanje temelj jednog odnosa između dvoje ljudi, a uništavanje moje intime nije i ne može biti poštovanje. Uništavanje mog života koji sam do tada gradila ne može biti ljubav, a moji prijatelji su moj život. Oni ne umanjuju vrijednost mog muškarca, nit je povećavaju, to radi isključivo on, njegove riječi i njegova djela. I ja sam shvatila, dragi moji, na vrijeme tu razliku. Shvatila da svako ko ima isti problem može jedino sam da ga rješi, da podvuče crtu. Da napravi korak, izbor. Da shvati da određene stvari nisu ljubav, nego bolest uzrokovana kompleksima i nedostatkom samopouzdanja. Ili da bude dio inventara nečijeg lutkarskog pozorišta. Izbor je vaš. Ostajte ustrajni u svojim principima.

Mjenjajte se isključivo i jedino zbog sebe.

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner