Razmišljanja

Mama…

Ona je ta… Najbolja mama na svijetu. Ne zato jer je moja, već zato jer je takva.

Totalno smo različite, ali skroz. Vjerojatno si nije ni mogla zamislit da ću ovakva ispasti. Ona to voli reći “pikava”, “samoživa” i “egoistična”. Kaže da imam nebrojeno puno vrlina, ali nekako uvijek pričamo o manama. Zato znam da me voli. 🙂

mama_FotorIz ranog djetinjstva se sjećam da me voljela, ljubila i mazila. Ne sjećam se da me ikada udarila, a nije da puno puta nisam zaslužila odgojnu.

Ustvari, sjećam se jedne, u mojoj 21. godini, ali je bila zaslužena. Kako sam otvorila ulazna vrata u 3 ujutro, tako mi je doletila pljuska. Ona se rasplakala, ja sam se uvrijedila i svaka u svoj krevet.

Njen odgoj je protekao u razgovoru, pitanjima, objašnjavanju.

Puno puta sam sa bratom komentirala kako bi bilo bolje da nam opale šamar nego da sjedimo po dva sata i razgovaramo. Danas, kad imam svoje princeze, ne gasim se. Toliko pričam da se i sama pogubim kaj sam uopće htjela reći i o čemu pričamo… Ali ovo nije o meni i mojim princezama. Ovo je o njoj.

Nikad neću zaboravit dan kada mi je prijateljica javila da nam je prijatelj poginuo. Imala sam 14 godina i nakon poziva sam samo sjela i tako sjedila dugo. Bila sam potpuno prazna. Tek kad sam ugledala mamu na vratima sam se rasplakala, tek tada je došao šok, nevjerica, emocije… Nisam joj ni mogla reći zašto plačem jer uopće nisam mogla uhvatit zrak. Sljedeće čega se sjećam je da ležimo u njenom krevetu. Stisla me k sebi i mazila. I samo je ćutala… Osjećala sam se opet malom i pasalo mi je. Osjećala sam se sigurno. Puno puta sam bježala u taj zagrljaj. I u onim lošim danima i u onim dobrim…

I sad sa 29 godina mi nije ni malo neugodno se stisnut k njoj. Ne mislim si da sam prevelika za njen zagrljaj. Kažu da zagrljaj raste i prilagođava se, nikad nije premali.

Moja mama se jako brani od toga da mi bude prijateljica. Kaže da mi nije, niti želi to biti. Ona je mama. Ali i dan danas sve lijepo i ružno prvo podijelim sa njom. Odmah ju zovem, čak i u one dane kad mi se ne razgovara, opet ju zovem. Ona uvijek nađe savršene riječi za utjehu.

Ne znam kako uspijeva, niti kako je uspijela do sada. Bila je jako mlada kada se udala i postala mama – sa 17 je rodila brata, a sa nepunih 19 mene… Toliko toga smo prošle skupa, toliko lijepih i ružnih stvari, toliko svađa i zagrljaja, toliko priča, rasprava.

Znate, ona je moj uzor! Jesam li rekla da smo totalno različite??

Sada sam i ja odrasla, sada imam dvije princeze i rastajem se. Vjerujete li mi da mi je to bilo najteže reći mami? Užasno me bilo strah da ju ne razočaram jer ona se toliko trudila, a razočarala sam ju puno puta, povrijedila sam ju, rasplakala, otežala naš odnos. Uvijek je bila i bit će uz mene, pa čak i kad ju razočaram ona je tu. Imam njenu podršku čak i kad se ne slaže sa mojim odlukama kao što se nije slagala sa pirsinzima, tetovažama, sa odlukom da obrijem pola glave, stalnim mijenjanjem boje kose, itd…

Znate, ona je dosta konzervativna u nekim stvarima, ali ne osuđuje ljude po izgledu.

Zato ju volim… Volim do neba i nazad…

Tara

Komentari

Neki baner