Život

Nada u novi početak…

3.

Tako su prolazili njegovi dani u zatvoru. Jedan za drugim. Da je imao papir šarao bi crtice i odbrojavao dane, jedan za drugim. Ovako je samo odbrojavao. Kao da je to već vidio u nekom filmu.

Živim ga je držala samo pomisao da i ovo mora proći. Sve prođe. Nikad ne znaš kad će život da ti dodjeli dobre karte. Uvijek je imao utjehu za trenutke nevolje. Inače ni bi ni mogao da izdrži svu ovu stvarnost. Taman kad bi počeo da se oporavlja došla bi nova ispitivanja i nove batine. To je bila njegova stvarnost. I bliska prošlost. Već je trajalo duže od mjesec dana. Imao je sve vrijeme svijeta da razmišlja o životu i načinu na koji želi da se pronađe. Samo da li je poslije svega imao snage? U sebi je nije nalazio. Sad je mogao i da hoda. Izlazio bi ponekad u zatvorsko dvorište, ali nije ulazio u preveliki kontakt s ljudima. Većinom se svodilo na poglede. Prosto nije imao snage za to. Za nove ljude, priču, objašnjavanja, iako nije imao ništa protiv nikoga.

Fighting

Svanuo je novi dan. Čuo je buđenje uz lupu baš kao onaj prvi dan kad su ga doveli ovdje. Isto lupanje, isti podsmjesi, ista graja. Ličimo na zoolški vrt, mislio je, samo što još nismo izloženi da ljudi gledaju u nas i dive se našim okovima. Sloboda, kako tek sad zvuči daleko. Ako ikako u ovom svijetu i može biti blizu. Svaki korak nam je većinom isplaniran. Baš mi se čini smješnim kako nastasmo kao slobodni, pa svjesno sami sebe vezasmo u okove normi, straha, moći i podjela. Kao da svjesno idemo na rub litice da nas se može gurnuti.

Bio je divan dan vani, naziralo se to i kroz zatvorsku tamu. Danas će da izađe u dvorište, udahne dah svjetlosti, čuje i cvrkut ptica. Čudno je kako ih mnogo i ne primjećuješ kad živiš u graji ljudi koji hrle ka svojim obavezama. Niko nema vremana ni za sebe, a ne za cvrkut ptica. Kad bi samo znali, kad bi osluhnuli. Ovdje je to drugačije. Ovdje dođu kao najljepša Betovenova melodija. Ovo bi mogla da bude ta dobra strana zatvora, ako se može uopće o njoj govoriti. Ovdje je i odlučio, baš pomoću ptica da će da pusti i zaboravi Bojanu. Prekršit će ono obećanje koje joj je dao. Zauvjek.

air-84665_1920

Ma šta to uopšte znači u našim ograničenim životima. Vezivanje je bilo teško za nju, zatvor za njen nemirni duh, kao meni ovaj sada, stvarni. Zato moram da je pustim u ime svih onih lijepih trenutaka koje smo proveli skupa. Ako želim da ih zadržim kao lijepe. Prošlost ostavi iza sebe želiš li budućnost, stare ceste vode do zgarišta,reče sebi. Stao je kraj žičane ograde. Zatvor je bio odaljen od grada na nekih kilometar i pol, možda dva, pa graja auta nije bila velika da se ne bi čuo cvrkut. Tu i tamo naleti neki policijski i to je to. Put za drugi grad nije vodio ovuda. Bili smo na kraju puta. U svakom smislu, mislio je. Bar ja. Dok se nosio sa svojim mislima prišao mu je neki lik, po govoru nije izgledao naročito pametan. Ali naučio je da ne sudi po vanjskom izgledu. Ali nije ni morao, samo se pokazalo. Iza njega stajalo je još par stanovnika ove velelepne građevine. „Ej, rekao je“. „Ej”, rekao je i on, tiho, jedva čujno. „Ovo je naše mjesto”, reče. „Ne vidim da je obilježeno, možda sam ovdje i vid izgubio, pored razuma.“ „Ja ti kažem, sad znaš da jeste.“ „Ma čuj, nemam ja živce za ovo. Uživaj, imaš prostora. Ja sam svako tih, neću vam smetati.“ „Mi to odlučujemo. Naše razgovore ne može da sluša kojekakva hulja.“ „Još sam i hulja. A zašto? Da malo prebrzo ne koristite svoj izbor riječi.“ „Ti misliš da si pametan, je l’?“ „U svakom slučaju ne pretjerano, ali ima i gorih.“

U tom trenutku lik ga je sav isfrustriran, bijesan, pun energije, negativne, koju je morao negdje ispoljiti udari tako da se svalio na pod. Zateturao je ustajući, sad i on bjesan, krenuo je da ga udari. Udarac je bio proslijeđen pravo pod bradu. Sad je i on pao. Uslijedio je udarac nogom u stomak. Sad je gomila bijesa izbijala iz njega, ona koja se taložila danima. U tom je osjetio udarac s leđa i pao. Više se ne sjeća. Sjeća se poslije tamnice, dva dana mraka i glave pune misli. Samo da mu je da ovo preživi i izađe. Samo. Zašto ga uopšte više drže ovdje, svakako im je naum uspio, ljudi su kod svojih kuća, u neudobnim foteljama, većina bez plana za budućnost, bulje u televizor i gledaju neki od gomile realiti šoova koji nam svakodnevno ispunjavaju slobodno vrijeme. O kako bi bilo divno i bezbrižno da nam se životni izbor svodi na alkohol, šminku i partnera za sex. Kako plitko.

Zašto sam onda tu? Zašto, razmišljao je kad je idući put stajao na drugom mjestu dvorišta. Samo što se nije proderao iz svog glasa, dok je osjećao poglede one iste grupe koja ga je pretukla.

U tom mu je prišao lik. Visok, nabildan, s bradom, ali bez kose. Na ruci mu je preko šake stajalo tetovaža: hard core. Pravi lik iz zatvora iz američkih filmova. „Nije ti baš lako ovdje, je l’ da?“ „Hoćete li, molim vas, da me ostavite na miru ili ste i vi poželjeli da izbacite frustracije.“ „Ja za to koristim vreću, mali. Kad udaram, ubijam. Došao sam da pričam s tobom.“ „E pa ja šutim već više od mjesec i rado bi da ne kršim tradiciju.“ „Moram priznati da cijenim tvoju šutnju, zato ti i želim pomoći da izađeš odavde.“ „Zašto onda ne pomogneš sebi?”, rekao mu je. „Ja sam duga priča, a ti ako ne želiš da saslušaš ne moraš, ima ko hoće, rekao je i počeo da se udaljava.“ Kao da mu je sav boravak ovdje prozujao kroz misli i mahinalno je uzviknuo: „Ej stani, stani.“…

To be continued…

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner