Život

Pismo budućnosti

Izvini mali. Pišem ti ovo pismo iako ga sigurno nećeš pročitati. Ti nemaš adresu, a ja nemam tebe. Mada ubijeđen sam da si srećan jer nemaš adresu. Niko ti i ne piše, osim jedne budale. Moram, sanjao sam te. Moram te zvati i mali, jer ne znam ni kako se zoveš.

baby

Samo si bio mali i nasmijan. Bila je i ona tu. Eh, ni nju nisi upoznao? Dobro, nema veze. Prečesto razmišljam kakav ću ti biti kada dođeš. Strah me je. Jezim se. Da li ću zadovoljiti tvoje prohtjeve? Da li ću biti sposoban da te zaštitim od glupavog svijeta?

Glavno. Da li ćeš biti ponosan na dvoje koji te maštaju? Ne razumiješ ti šta te čeka. Neiskvaren si. Ovdje je sve drugačije – izmijenjeno. Mi nemamo krila a nazivaju nas anđelima. Imamo maske i zato ne smiješ vjerovati ljudima. Naučiću te to zlatno pravilo. Pravilo preživljavanja.

Prva tvoja emocija predstavljati će plač. Doček ružan, planeta još ružnija. Meni će biti neizmjerno drago jer si tu, tebi ne. U tom prvom plaču ti gubiš krila, postaješ smrtan i osuđen na genetiku. Za genetiku se nećeš buniti. Imaš prelijepu zaštitnicu. Ona će te prva zagrliti. Zbog toga ćeš prestati da plačeš. Jedino zbog toga. Reći će ti da te voli i da ne brineš. Sve ćete zajedno. Sve ćemo zajedno. Nučiće te da hrabro koračaš kroz ulice tuđih oholosti, pružaš ruke i ostvaruješ sne. E pa, u odnosu na nju, ja ti ne mogu ponuditi mnogo. Kažu kako imam talenat za pisanje – poklanjam ti ga. Kao i svaku narednu sekundu svog života.

P.S. Tvoj tata. Zagrliću te. Nekada.

Šaptač Priča

Komentari

Neki baner