Život

On…

Mislio sam… u životu sve može imati smisla, ako slijediš ona nepisana pravila. Ako daješ sebe za ispravne stvari. Je li me to kuda dovelo? Je li mi to ostvarilo snove? Ili sam ostao samo čovjek? Netko kome su dali ime. I prezime. I broj. Oznaku nakon rođenja, kako bi znali kuda me svrstati. U koju godinu „nastanka“ u koji grad i podneblje. U koju društvenu klasu, pa da odmah imaju uvid do kuda ću dogurati. Hoću li biti jedan od onih iznad crte. Jedan od onih masno otisnutih brojeva ili ću biti samo dio statistike?

U nekom trenutku, mogao bih reći da sam imao sve. Budućnost i život. Ženu koja me voljela i kad bih došao u sitne sate, bazdeći po birtiji i dimu cigareta, kojoj nije smetalo moje bacanje košulja i čarapa na sve strane i to što sam smrdljiv i neobrijan sa zadahom strvine lijegao kraj nje.

wanderer

Možda joj je i smetalo, ali je šutjela. Znala je da sam njen i da imamo dobar život zajedno. Iako je možda u sebi prezirala novac koji joj je to omogućio. I duge šetnje nedjeljom kad smo selu pokazivali svu raskoš našeg života. Moguće je da smo ispod tog sjaja, iznutra već tada trunuli. Mora da jesmo. Inače bismo možda zamjećivali smjenu godišnjih doba oko nas i djecu koja su premlada pobjegla u svijet. Primijetili bismo da smo odavno prestali razgovarati o zvijezdama, o tajnama svemira, o životu nakon života i o Bogu.

Ovako je između šalice kave i jutarnjih novina stajao njen pogled. Naizgled blag i mom svijetu naklonjen, ali zapravo grub i prazan. Pogled žene koja je jednom izgarala, koja je u krevetu bila strastvena i željna. Koja me primala u svoj svijet kao nijedna prije nje i čija su bedra bila topla i nježna, a ruke grube u silnoj snazi da budemo k’o jedno. Stajala je tu i njena kosa, nekoć raspuštena i ležerna u slapovima, kestenjastih vala što su mamili moje prste da se u njih zapletu, a sada podignuta u strogu punđu bez imalo živosti. I dalje i mlada i lijepa, zapravo prerano ugušena. Znam da sam tako sjedio pokraj nje, svega svjestan i previše, ali s prevelikom dozom konformizma. Otporan na te poglede, servirane na desertne tanjuriće.

„Evo dragi, kušaj dozu moje stvarnosti.“ – tako su zapravo zvučale njene nikad naglas izgovorene misli. Dvolična ljubav. S prijateljicama u gradskoj kavani šepurenje u novoj vešti, pretjerivanje o aromama najnovijih parfema, naručenih iz Pariza i Londona, pružanje njegovanih ruku, preko stola, nonšalantno da bi se promovirala nova narukvica, dobivena za dan žena il’ neku apsurdnu godišnjicu „prvoga poljupca“, koje sam sve budala pamtio, da bi bila sretna. A meni taj pogled. I u njemu sva mržnja i prijekor svijeta.

Nije me Bog stvorio da bih ju razumio, već da bih ju volio. Ni nju da bi razumjela mene. I onda, kad je sve krenulo u kvar. Kad sam počeo gubiti teškom mukom stečen posao. Kad su jačali gulitelji kože i vukovi postajali tajkunima, otimajući kruh i nade i život svakom ubogom jadniku, onda me napadala, ne više šutke, već glasno, puna protesta i bijesa: „Kako nisi znao? Kako nisi tome stao na kraj? Od čega ćemo sada živjeti?!“

„Radit’ ćemo.“ – odgovorio bih hladno, a ona bi šutjela i opet bi njen pogled bio izdajica njenih misli. Nije mogla pojmiti da njene njegovane ruke, zamjene žuljevi i da sve one nove vešte što ih je uočila u izlozima kliznu niz tuđa tjelesa. Ona je u svojoj glavi bila dama. I kad je ispijala čaj u gradskoj kavani i kad su nam prvi puta došli ištekati struju i zaplijeniti oba auta.

Dama. Do kraja.

Nerealna, bahata i gruba. Kriveći me pred svima i svakim. Ona koja nikada nije podigla vjedro vode, koja nikada nije dotakla ni motike ni metle. Koja nikada u ničemu nije oskudijevala. Ona koja me prezirala zbog mojih kasnih dolazaka kući i otpuhivala na svežnjeve novčanica na stolu, glumeći zanemarenu i neshvaćenu patnicu. I onda kada me za sve to kaznila. Viseći onako prkosno s galerije. Štrika vezana o snježnobijeli, njegovani vrat. Obučena u zadnju skupu veštu što sam joj je kupio, nakićena zlatom k’o Božićna jelka, našminkana i sređena k’o da opet ide na bal. S istim onim prijekornim očima.

Sve mi je rekla. I sve sam razumio. Dovoljno jak i priseban, da ne pohrlim k njoj da je pokušam spasiti. Da je podignem u vis kako bi uhvatila zraka. Ona koju sam volio, koja me voljela. Nju koja je valjda postojala negdje ispod kože ove spodobe, bijele i plave u isti mah što se ljuljala iznad naših stepenica. Istih ovih koje sam popločao sam, davno prije nje, dok sam još bio samo onaj broj, samo onaj ispod crte. U danima što su se nizali, što su prolazili k’o vlakovi mimo mene, vidio sam u mislima samo te njene oči. I sjećanja na neke druge ljude i na neke druge stvari i na onaj dan, kad sam otkupio malu trgovinu na kraju sela, željan da joj pružim sve.

I znao sam. Tad je sve počelo i tad sam izgubio svoju ženu. I svoj život i priče o zvijezdama i Bogu. I njen pogled, nježan i veseo i razigran. I znatiželjan i pun boja. Tad sam zapravo postao tek dio statistike. Pijun u igri kapitalizma, koji ti servira „blagostanje“ i trend. Budala željna male vikendice negdje u Zagori i barke da se provozamo nedjeljom i svakojakih novotarija, sve na dugmiće. Sve u roku odmah, a sve da postanem stroj kako ne bih mislio, sanjao, živio…

Uspjeli ste. To sam postao. Dok bih koračao gradom napamet i sve gledao a ne vidio ništa. Dok bih ispijao kavu i listao novine, videći naslove i lica, al’ ne pamteći ni teksta ni njegova smisla. Dok bih se vozio tramvajem, u ovom novom gradu, željan zapravo novog početka. Al’ gdje bi to čovjek mogao početi? Gdje bi mogao opet živjeti, voljeti, stvarati? Gdje bi to novac i kuća i odijelo mogli opet biti važni, nekome tko je bio i kralj i siromah i tko je to probao u isto vrijeme? Gdje bi opet mogla biti nečija kosa i nečije oči? I nečija bedra, nježna i meka?

Na licima političara što strše s plakata i govore nam o budućnosti. O tome kako je važan i moj glas i moja brojka. A zapravo mi se rugaju. Jer nikada zapravo nisam bio važan. Niti je bio važan itko pokraj mene. Ni onaj tajkun što bi sad malo sjedio u Saboru, ni onaj šljaker s kraja ulice. U prospektima o Europi? Ili možda bolje, u brošuri za ljetovanje?

Postoji li mjesto gdje bi netko poput mene, opet mogao biti samo čovjek? Bez sjećanja, bez gorčine. Pa da mi šalica kave, opet bude samo to. Bez prizvuka nekih davno voljenih melodija, bez nečijeg smijeha u pozadini i obrisa onih kestenjastih valova kose.

Postoji li trenutak zaborava, fini rez između onda i sad, pa da u njega uronim k’o nebo u valove. Ili se uzalud nadam, dok čekam da se moja priča odvrti do kraja. I nadam li se zapravo? Ili samo egzistiram, dok shvaćam da ponovno podižem stari posao iz pepela. Da si ponovno mogu priuštiti najskuplje odijelo, ali hodam i dalje gradom kao klošar i propitkujem.

Bi li bila sretna sada? Da je imala dovoljno hrabrosti proći sa mnom kroz trnje, kako je sa mnom hodala po zvijezdama? Bi li zastala kraj ove trgovine, upijala očima nove vešte i drangulije? Bi li joj se zažarili obrazi i oči poigrale letajući s igračke na igračku, u nadi i planovima puta za Njemačku, gdje smo sada po treći put postali dida i baba?

Ili bi sve to postojalo samo izvana, dok bi iznutra ona bila jadna i usamljena djevojčica. Ona koja se nikada nije naučila nositi sa životom i promjenama, s imanjem i ne imanjem para. Ona koja je voljela imati svašta, ali nije bila spremna platiti cijenu tih istih stvari.

Znam, kao što sam valjda oduvijek znao. Da je ostala sa mnom, bila bi ista. Nikada više moja voljena, samo moja kupljena. Nikada ona što će s pravom poludjeti i pljunuti mi u lice: „Idi do đavla i ti i tvoj posao.“

Žena bez hrabrosti da bude shvaćena i prihvaćena. Samo ona s kojom je lakše živjeti jer se ne susrećeš ni s djelom ni s riječima, a mrke poglede naguraš pod tepih i otreseš k’o mrvice sa stola. Dok izvana stoji sve lijepo i osunčano, na rivi za nedjeljne šetnjice. Dok se čuje dječji smijeh i jedan galeb, što krešti tamo u daljini i svima zapravo smeta ali ga nitko neće otjerati jer je on k’o onaj kamenčić u cipeli, već predugo ovdje, pa smo navikli da žulja. Ona koja nije spremna preuzeti stvari u svoje ruke. Napuniti kofere ili barem kroz prozor pobacati moje stvari. Pronaći zanimaciju, ako ne već posao. Baviti se dobrotvornim radom, k’o sve ostale žene dobrostojeće gospode.

Bio bih najsretniji čovjek da je ikada pred mene stala i održala mi govor, kao što ga je držala moja baba. I didi i selu i čitavom svijetu, ako je trebalo.

Da je rekla: „Misliš li da sam ista ona cura sa slike što je nosiš u novčaniku i okolo pokazuješ pijanim, starim prdonjama? Misliš li da je prazna soba – dom? I tišina ove velike kuće, neka melodija koju bih mogla priviti na prsa k’o malo dijete, da mi bude utjeha, dok te nema? Misliš li da si samo ti patnik i samo ja rospija, ili je moje lice i moja šutnja samo odraz „ljubavi“ koju si mi dao?“

Da je bila tipična povrijeđena žena. Pa da mi je ponijela muda u svojoj torbici. No ona je čini se zaboravila… Biti osoba i imati osobnost, imati nešto svoje ispod svih skupih etiketa i finih krema. Jer ako sam nešto naučio u svem tom svom jadu, bila je spoznaja da sam i u odijelu i u poderanoj košulji, neobrijan ili naprlitan, bio isti čovjek. Isti gad i ista budala. I da mi je pod kožom tekla ista krv, crvena, ne plava. I da sam bio isti broj i ista greška majke prirode i onog dana kad sam rođen k’o sin ribara i onog dana kad sam se selom provozao u „mečki“.

Mislio sam…

Život će mi biti lak, podnošljiv, ako budem igrao po pravilima. Ako ne budem išao protiv struje. No struja me zapravo povukla, jer pravila su se putem promijenila. Voda nije bila mirna, nije bilo čak ni najave neverina. Sve se samo dogodilo. Preko noći. Jednom sam bio samo klinac s kraja ulice. Sin ribara što je od čaće naučio samo krpati mreže. A onda sam postao starac koji nije nikada otkrio kako se krpa život i ljudska duša. Ono vrijeme između, ono vrijeme s njom, ostalo je izgubljeno. U našoj djeci kojoj sam dao imena i brojeve. U našim unucima za koje sam k’o Djed Mraz, nešto nevidljivo što nosi darove, u našoj praznoj kući i njenim utvarama. Ostalo mi je samo ono što sam cijeli život i bio – broj. Moj broj. Par znamenki, koje su nekada imale važnost. Koje su pohranjene na neki list papira, položen u neku ladicu, da tamo skuplja prašinu. No je li to uopće važno? Na kraju svi nestajemo, kako god da smo živjeli, što god da smo imali, kog god da smo voljeli i tko god da je volio nas.

I ja ću tako jednom, zatvoriti oči. I nadam se da to neću čekati dugo. Bit ću dovoljno velika kukavica, da se s preostalim vremenom suočim sam. Neću tražiti kraći put kao ona. A kad osjetim da je predstavi došao kraj, pomislit ću na nju i na onaj dan, prije mnogo desetljeća. Kad je prvi put za mene rasplela kosu i postala moja na mekoj, poljskoj travi. Kad sam pomislio da takva struja osjećaja koja te potpuno obuzme i do kraja sludi, ne može biti stvarna, ali zapravo samo želiš to učiniti još jednom i još jednom. I da je čitav svijet, ma čitav svemir moj, kad me privuče k sebi i osjetim njenu kožu i njene grudi privijene čvrsto uz svoje tijelo. I da je život zapravo lijep i samo čeka da postane još bolji.

To be continued…

Marija Klasiček

Komentari

Neki baner