Razmišljanja

Para buši gdje burgija neće…

Često razmišljam o vremenu u kojem živimo, o izopačenim moralnim vrijednostima, o manjku suosjećanja i ljubavi, o socijalnoj nepravdi. Onda se sjetim ove stare, narodne izreke: Para buši gdje burgija neće.

I stvarno je istina. Ali i dokaz da nije stvar vremena, već ljudi. Uvijek podkupljivi, nikada dovoljno humani. Posebno sada kad nam se životni tempo naglo ubrzao, pa svi većinom žive za sebe, žive toliko brzo da su sebe i svoju bit i zaboravili. Da ne bi kaskali za ostalima. A ipak kaskamo. Pa se sjetim knjige „ Legenda o Ali-paši“. Ma znate, obavezna lektira, često čitana kao puki razvoj događaja, bez da se pronikne u dubinu. O hamalu koji se obagatio, a pritom ostao isti, ostao čovjek. O starcu „škrtici“. Onome koji je imao bogatstvo skriveno u podrumu, koje ni sam nije koristio, pa sam se često pitala zašto ga kritika naziva škrticom, a to su mi uzeli za zlo, jer pobogu uvijek moraš da se složiš s nečijim mišljenjem. Nekada davno bi zaljubljen u jednu djevojku čiji otac je bio mnogo imućan. Ne mogavši da, kao prosječan dečko, bude s njom zakleo se sebi da će svo blago skupiti na jedno mjesto i pustiti ga da tu ostane, sa željom da svi budu isti. Malo utopistički, da, ali sigurno ne škrto. Štaviše, human cilj.

money-501613_1280

Pominjem ovo zato što se knjiga zove legendom, a legenda je nešto što nije istina, mit, bar po definiciji. Znači legenda je da jedan čovjek može imati ogromno bogatstvo, a pri tome ostati ista osoba. Je li to zaista legenda? Zašto smo dopustili da nam taj „vrijednosni papir“  bude glavni pokretač, znajući da nas čini lošijim nego što jesmo? Uvijek kažem da su obrazovanje i mediji ključni za stanje duha jednog društva, pa kad pogledam okolo ni ne čudim se dokle smo stigli. Zgrade fakulteta trebale bi da posude slogan DM-a “Tu sam čovjek, tu kupujem”. Ali stvarno, u to sam se uvjerila sto puta. Kad upisuješ neki fakultet prve informacije koje dobiješ je koji profesor prodaje ispite i koliko košta.

Ali da se vratimo malo unazad, djeca nam završavaju osnovnu  školu, a ne znaju tablicu množenja, osnovana pravila jezika, srednju završavaju sa pohvalom kako nikada nisu pročitali niti jednu knjigu. Dovoljno je reći da nam je to pohvala. I onda kreće „shopping“, fakultet. Ali ne osuđujte, ne mora to biti samo kupovina novcem, ako ste djevojka imate i drugih načina plaćanja, u naturi. Žena nikada dosta. Kad se same i svijesno pretvaramo u broj. I to nam ne smeta, sve dok služi svrsi. Žene svojim djelovanjem dopunjavaju svaki epitet koji im zbog svoje pohotljivosti dade muškarac. Naivno. Ali mnogim je tako lakše. Dok se ti zatvaraš u sobu zamračujući prozor da bi zaboravio da je dan, lijep dan, koji ćeš da provedeš s knjigom, neke će samo da se prošetaju, pokažu svoje „atribute“ i stvar gotova. U krajnjem slučaju će da intervenira tata, tata uvijek zna koje su potrebe djeteta.

I onda na tržište rada izbacujemo profesore, ekonomiste, doktore. Pa nam je obrazovanje na nuli, što se vidi od izloga do društvenih mreža na kojima je danas 90 % stanovništva. A šta, svakako mi na Balkanu i nemamo mnogo drugog posla, kafica u podne, spavanje dok sunce ne obiđe svoj krug, onda opet kafica i koja trač partija, jer sad smo se i probudili, ili ako je vikend alkohola cisterne, ludnica, jer treba skupiti dovoljno tema do idućeg vikenda. Ekonomija nam je u boji, onako siva. A kao društvo grcamo u dugovima koje ni naši praunuci neće uspjeti da vrate. Ako nam prije toga ne uzmu prirodna bogatstva na zalog, znate kako to s bankama ide. Sigurno znate, jer nam je svaki drugi  stanovniku pod kreditom. A porazno je tek to da je veliki broj tih kredita podignut za puko preživljavanje i pokrivanje osnovnih životnih potreba. Kao majka koju nedavno upoznah, sva slomljena trži brzi kredit da ukopa mrtvog sina. Pa pobogu danas ako nemaš pare ne možeš u raj, tako kažu hodže i popovi. Dođe mi da ni ne umirem, heh. A medicina. E tu je tek blagostanje. Doktori su toliko divni da jedva čekaju da te prime i „skinu s dnevnog reda“. Posao im je toliko stresan da ih više ni gubljenje pacijenata ne potresa u punoj mjeri. Bitno je samo da se krivnja ne dokaže. A neće, jer naš narod ni ne pokušava da traži svoje pravo, u bilo kojem segmentu života.

Poznati smo po onoj još starijom „ne možeš se ti s rogatim bosti“. Prestrašena gomila nerogatih, jer ovaj jedan ima rogove. Mislim strašno. Ali stvarno. A i kako bi tražili pravo kad nas u onoj školi uče da što manje znamo, a što više da budemo ponosni na to. Da se i gladan može busati u prsa ko je veći Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Dok je kaiša nema velikih pantalona, samo fabrike da skrate te rupice. A mito!? A pa demokratija je, svako ko ima novac da dodatno plati doktora, profesora ili radno mjesto ima pravo to da uradi, metode i načini su javna tajna. Ma vjerujte mi, ni to kad plaćenih dipoma ne pomaže. Osim toga, da svijesno, savijesno i s ljubavlju obavlja svoj posao plava koverta ne bi ni bila potrebna. Nije on ta osoba koja treba da nam ulije sigurnost iako smo mu dali svoj zadnji, teško stečeni novac. Iako smo mi tu uslugu već platili. A uvijek se nađe neki izuzetak koji mi vrati nadu u čovječanstvo. A zapitamo li se kad šta je sa onima koji ne mogu platiti?

Zar i oni nisu bitni nekome, zar neko i za njih ne živi? Gdje je i kad nestalo i da li je ikada živjelo demokratsko pravo na život? Jednako pravo. Zar i mi nismo isti oni utopisti kao i starac iz Legende? Samo su naši postupci različiti. A krivicu da svako potraži u sebi. A kad je pronađemo možda nas neće opisivati ova rečenica stara godinama.

Možda tada budemo spremni za promjene, ponosni na svoj rad i učinak, a ne na nešto što nas se nije ni pitalo. A ona „nikada nije kasno“ zna mnogo da zavara. Kad je vrijeme da prohodamo, jer da progledamo je davno prošlo?

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner