Život

Košmar…

5.

Probudila ga je buka koju je u snu proizvodio njegov cimer. Jako rano. Vjerojatno je imao košmare, jer je u snu nešto nepovezano i nerazumljivo pričao, okretao se i preznojavao. Na momente je poželio da ustane i probudi ga iz te noćne more, ali nije imao snage. I on je imao noćne more sinoć. Sjećao se da je sanjao dva sna.

overdose1Prvi kako nakon odrađenog posla ide prema stanu zaobilaznim putem. Pored bazena koji su nekada okupljali većinu gradskog stanovništva, u ljeto kad je sunce topilo čak i katran sa ulica, a sad je to bila samo prazna rupa neravnomjerne dubine, obrasla u korov i šljašt. Sve smo uspjeli da uništimo, mislio je je, kad je vidio mladića kako žurnim korakom ide ka stepenicama između dva bazena. Zastao je na trenutak, a onda je vidio da mladić vadi nešto iz džepa, sjedajući na zadnju stepenicu. Htio je da ide, ali mu nešto unutar njega nije dalo da se pomjeri. Kad je izvadio, brzo je otvarao mali paket, u najlonu bijele boje, dok su mu se ruke tresle.

Pošto nije odmah mogao da otvori, ruke su se tresle još više, kao začarane od pogleda i mirisa onoga što je držao u njima. Zatim se udari po leđima. Jednom, pa još jednom i tako nekoliko puta. Pri svakom udarcu ispuštao je jecaj, ali nije odustajao. Kakav bol trpi kad mu udaranje pomaže, mislio je. Želudac mu se okretao, ali i dalje je stajao kao ukopan. Sad mu je sve bilo jasno. Mladić je napokon uspio da otvori paket, zatim ga je stavio pored sebe, spuštajući ga s obje ruke. I on se uspio pomjeriti. Prišao mu je bliže da bi mogao bolje da vidi.

Nikada prije nije vidio nekog ovisnika. Iz džepa plave, prljave jakne izvadio je željeznu kašiku i špricu. Zatim je ustao, tražio nešto po džepu, a to nešto je bio upaljač. Iz drugog je izvadio povez, napravljen od neke poderane, bijele tkanine. Sada se udarao po nozi, jako, pa je zatim svezao. Vidjelo se da ona mijenja boju, dok je on pravio svoju dnevnu dozu. Pošto je sve završio sad je bio miran. I taman kad je krenuo, sa bolom u srcu vidio ga je kako povraća. Nije mogao da prestane, a između povraćanja očajnički je tražio zrak. Gutao ga, ali kao da mu je baš to stvaralo muku.

A zrak kao da se zaustavljalo u grlu i nije ni dolazio do pluća. Gledao ga je kako se guši. Pa opet povraćanje, pa gušenje. Stomak mu je bio prazan, jer više nije imao šta da povrati, ali naprezanje je i dalje trajalo. Lice mu je prvo bilo plavo, pa zatim kao da mu se sva krv slila u obraze jarko crveno, pa onda ponovo plavo. Pokušaji disanja su bili sve bučniji i teži, a on se ponovo ukopao u mjestu. Nije znao šta da radi. Da priđe, zove hitnu, policiju, mislio je? Zbrka u glavi. Sad je i mahanje rukama upotpunilo pokušaje disanja, kao da je na taj način pokušavao da sav zrak privuče sebi i udahne ga u jednom dahu. Ali ne, čulo se samo hroptanje i vidjelo plavetnilo lica i svezana noga.

Napokon je prišao. Rekao mu je nešto, ni sam se više nije sjećao šta, a on je samo mahao rukama i dalje se gušeći. Nazvao je hitnu pomoć, a kad se okrenuo da ponovo vidi nesrećnog mladića on više nije ispuštao nikakve zvukove. Ležao je na betonu, plavog lica, bespomoćan. Bacio se kraj njega, odvezao povez i provjerio da li diše. Nije mogao da razazna, ponekad mu se učinilo da jeste, a ponekad da nije. Sad je ustao i hodao unervoženo pored njega, tamo – ovamo, proklinjući hitnu što ne dolazi. I napokon ju je čuo, bili su u blizini. A kad su došli rekli su mu da je za ovoga kasno, da je okončao kako je i živio.

OxyContin-overdose-How-much-amount-of-OxyContin-to-OD2

Boljelo ga je to. Nije volio, niti znao da osuđuje. Smatrao ga je jednim nesretnim mladićem, koji nije znao da se pronađe u svijetu, nedovoljno jakim i jako labilnim. Jedno je znao, da nitko ne bi volio da umre na taj način. Tu se probudio, sav u znoju. Više nije mogao da zaspe. Sjedio je naslonjen na zid i pokušavao da razazna kakvi košmari more njegovog cimera, ali nije uspijevao. I tek pred zoru, kad je vidio kroz veliki prozor zatvora da se noćna tama smanjuje, da zrake postaju svjetlije, zaspao je.

Tad je sanjao kako je pušten na slobodu, odradio neki bezazlen posao i sad živi daleko od svega, slikajući i prodajući svoje slike. Odustao od borbe za pravdu. Ali sretan. Kad ga je probudio dečko sa košmarima, sve glasnijim i nerazumljivim, ustao je, stavio glavu u ruke i rekao poluglasno: „koliko samo podsvijest zna da bude jaka.“ Ali dilema je ostala. Prihvatiti ili ne?

To be continued…

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner