Razmišljanja

Nasilje nad ženama…

Pišem jer vidim, čitam, čujem, pa ne neću, ne mogu i ne želim da šutim. Pišem jer sam žena rođena na brdovitom, lijepom, tradicionalnom i konzervativnom Balkanu gdje je teško biti žena, iako je dvadeset i prvi vijek. Pišem jer me boli saznanje, boli pomisao toliko da bih vrištala, a ne pisala. Pišem jer je najmanje 29 % žena na Balkanu žrtva fizičkog nasilja. Pišem jer ih je 50 % na smrt stradalih ubijeno baš od strane partnera. Jer je 34 % žena bilo žrtvom seksualnog nasilja, a čak 60 % ih je psihički zlostavljano. Da, dragi moji, procenat nije toliko mali kako nam se govori, ali je jedno istina, a to je da je ovo jako veliki problem kojem se posvećuje jako malo pažnje.

girl-1121217_960_720

Istina je i to da naše zemlje imaju zakonski okvir kojim se reguliše nasilje nad ženama, ali i da se on ne implementira. Istina je i da se većina slučajeva nasilja vodi na prekršajnom sudu, a ne na krivičnom, što znači da im se daje isti tretman kao pogrešnom parkiranju. Zašto je to tako, pitam se? I koliko god da razmišljala dođem do jednog zaključka, da oni koje biramo podržavaju nasilje, jer takvim tretmanom ga odobravaju. Nameće se masa pitanja. Šta to dovodi jednog muškaraca u takvu situaciju da maltretira svoju ženu? I djecu. Onu kojoj se kleo i sad se kune na ljubav, ali da ne može da se kontroliše. Ma vraga. Ne kažu stari ljudi za džabe da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Imaju ti stari pravo, često.

Kako pitanja tako se nameću i odgovori. Niti jedan čovjek se ne rađa nasilan. Dakle nasilje je jedan problem socijalizacije koji se usvaja kroz odgoj, tradiciju, patrijarhalni sistem. Onaj u kome žena treba da je podčinjena muškarcu, ono znate, da se zna ‘ko je gazda kuće. Ne dozvoli joj da ti zvonca za svaku sitnicu, da se previše pita, žena je to, šta ona zna. One i onako ne znaju misliti glavom. Pa kad dobije batine sigurno ih je zaslužila, jer je zvoncala, pričala ili ne daj Bože stala s drugim muškarcem. Šta ona ima stajati s drugim, šta će okolina da kaže. A kad je seksualno zlostavljana onda je opet sama kriva, jer da nije htjela ne bi ni obukla onu minicu, i imala dekolte. ‘Ko su ti muškarci? Nesigurna gomila isfrustriranih, loše odgojenih nasilnika kojima treba liječenje, a ne podrška.

Onaj divni macho balkanski muškarac, koji obično oblijeće oko tebe, kao kuče oko keruše, puzi, moli, preklinje. I većina njih se u toku veze predstavi tako da ih na ranu možeš previti, divni, pažljivi, već postavili merdevine da zvijezdu skinu. Maska do maske. I onda pada jedna po jedna. Nesiguran, iskompleksiran, posesivan, neizgrađen i na kraju agresivan.

Naišla sam na podatak da imaju dvije vrste nasilnika, oni koji to rade rijetko, u napadu bijesa, i oni kojima je to prešlo u naviku. Znate ono, danas sam ranije došao s posla, a ručak nije na stolu, pa udarac. A mi šutimo. Naravno, učestalost kod drugih, ne daje opravdanje drugima, niti ih čini imalo boljim. I tješimo se neistinom da to nije tako česta pojava ili da se ne trebamo miješati u tuđa posla. To je njihov brak, neka rješavaju kako znaju. A da li je njihova stvar? Pitala sam se šta ih zadržava na mjestu gdje fizički i psihički pate. Strah i nesigurnost? Zar on nije veći kraj te osobe kraj koje koljena klecaju svaki put kad se pojavi, kad imate problem, pa moraš da šutiš, jer inače će neka kost da ti bude polomljena? Kad strepiš na svaki i malo povišeni ton?

Neizgrađena ličnost? Zar tu postoji i mrva adekvatnog prostora da ikad bude izgrađena? Nepoštovanje prema sebi? To sigurno da, i to u velikoj mjeri, ali zar ne proradi nekada ta bar jedna njegova mrvica, zar ne proradi bar inat? Djeca? Pa zar je to imalo zdrava okolina za odgoj djeteta, ili želite svog sina odgojiti u istog tog nasilnika, kojem će vremenom očeva navika prerasti u normalnu stvar odgoja mame? Odgoj? E on nosi veliku ulogu u svemu tome, što kod žene, što kod muškarca. On treba da je glava kuće, a žena treba da se podčinjava i da služi muža, pa zato je žena. Tako je to oduvijek bilo. Da, i zato ovaj svijet treba mijenjati!!!

Ljubav? Ona sigurno nije, umire sa prvim udarcem.

nasilje

I shvatila sam da nije bitno šta ih zadržava, već šta smo mi kao društvo uradili da ih tu ne zadržavamo, da poslije odluke da se istrgnu iz tog zemaljskog pakla osjete bar trun sigurnosti, jer povratak tog muškarca znači njihovu smrt. Zašto nam je to i dalje privatna stvar? I svi mi poznajemo bar jednu ženu ili „muškarca“ koji igraju ulogu savršeno sretnog supružnika, bal pod maskama. Znate kako se djeca uvijek igraju odraslih? Eh samo da znaju koliko im je lijepo. Da se i mi poigramo te nevine igrice, pa se postavimo na mjesto tih žena. Je li i dalje privatna stvar? Nasilje nije i ne smije biti privatna stvar. Ono nije daleko niti jednoj od nas. Šutnja odobrava nasilje. Gdje je naša suosjećajnost, temeljna ljubav prema čovjeku i njegovom pravu na život? Gdje smo mi kao ljudi, zašto smo zakazali kad neko treba našu pomoć? Nema opravdanja za niti jedan udarac. Nema i ne smije da bude.

Da, pišem, jer neću, ne mogu i ne znam da šutim. Pišem jer me se tiče. Pišem jer svi muškarci nisu isti.

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner