Razmišljanja

Ljudska zloba (nož u leđa)…

Ne vjeruj u lažne osmjehe, lažne zagrljaje. Ne vjeruj u lažne priče za one koje znaš da nemaju sretan kraj. Danas te grli i poštuje a sutra ti zabija nož u leđa tako snažno da ti dođe do srca. A boli, razara. Ubija svaki tračak nade, o onome boljem sutra. Ubija svaki tračak da čovjek ima u sebi nešto dobroga. Jezik kosti nema, ali kosti lomi.

girl-996876_960_720

Ljubomora, zavist, zloba… svaki dan bar jednom se susretnemo s ljudima koji gledaju samo da njima bude dobro, a do svog uspjeha dolaze preko tuđeg neuspjeha. Jadno. Ali kako se kaže nitko nije savršen, svatko ima svoje mane i vrline, ali postoje i oni koji svoje mane ističu, loši su i nepravedni. Više se počela cijeniti lijenost nego rad. Oni koji imaju dobar jezik bolje prolaze, a oni u tišini, su nevidljivi i čekaju svoj red na uspjeh. Ne rodiš se zao, već to postaješ s vremenom. Kriva je okolina i zid pred kojim se nađeš. Shvatiš da dobrotom ne možeš ostvariti svoj cilj.

Ljubomora je teška bolest kojom čovjek gubi povjerenje drugoga, bilo to u ljubavi, poslu, prijateljstvu. Dolazi do te neke granice gdje čovjek sam sebe ispituje i traži odgovore, svjestan toga da ga to uništava. Stalno maltretiranje i praćenje može dovesti i do fizičkih obračuna. Čovjek u glavi ima samo jedan cilj, a to je osveta.

Zavist dolazi iz manjka nečega što nemamo. Želimo uvijek više i ako slučajno netko ima baš ono što želimo, tu dolazi od zavisti i podmetanja. U glavi nam je kako doći do toga? I tako dugo idemo, preko leševa, dok nam to ne pripadne. Ali na kraju opet nismo sretni jer nije stečeno na pošten način. Kako god da okrenemo, kakvi god da budemo nikada ustvari nećemo biti zadovoljni. Dugo se tražimo, dugo tragamo za srećom. Ako odmah nije onako kako želimo gubimo nadu i odustajemo. Vrtimo se u krug. Uvečer legnemo sa strahom što nas čeka sutra, a jutro kada svane, kada otvorimo oči, bojimo se što će nam se dogoditi čitav dan. Komplicirani smo i obuzeti ljudskom zlobom, kako nekome zabiti nož u leđa, kako natjerati mak na konac.

Više se bavimo drugima nego sobom. Surova realnost. Teško je pronaći sredinu. Teško razumijemo sebe i druge. Tražimo nemoguće. Povlačimo se u sebe i tu se stvara ta ljudska zloba. Teško je nekome u potpunosti vjerovati. Teško je vjerovati da tamo negdje postoji bolji svijet i bolji ljudi.

Pokušat ću početi od sebe. Zapitat ću se gdje griješim i kako to promijeniti? Kako se odnositi sa zlom koje me je dostiglo? Kako živjeti u miru i kako rješavati sukobe? Ali imam puno pitanja koja mi se motaju po glavi. Gdje je nestala srdačnost i opraštanje? Gdje je nestala međuljudska ljubav i poštenje? Ja sam sebi odavno stavila kao cilj da ću pokušati biti fina i kulturna sa svima, pogotovo ljudima koje ne poznajem tako dobro ali tako izgleda, ispadam naivna i bez svoga “ja” što vidim, da poneki iskorištavaju. S druge strane mi je bez veze glumiti nešto što nisam, neku koja tjera ljudima strah u kosti. To jednostavno nisam ja. Želim živjeti pošteno. Ne želim preko tuđeg pada doći do svog cilja. Želim živjeti u uvjerenju da su ljudi dobri. Da živim u normalnom okruženju. Želim vjerovati u svoje snove i ono što čuvam u sebi. A oni koji gaze slabije, koji su uvjereni da su glavni… njima preporučujem da stanu na loptu i razmisle još jednom, kako moraju koračati ka cilju jer i najslabiji ojačaju i krenu po svoje. A onaj loš i zao čovjek padne u drugi plan. Svatko kad-tad dođe na svoje zasluženo mjesto.

“Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja. Treba znati što je dobro da bi dobro činili.“- Sokrat

Josipa Petek

Komentari

Neki baner