Život

Oči koje nikad neću vidjeti…

Gledala sam tupo u svoje ruke, sklopljene na krilu. Činile su se daleke. Kao da nisu moje. Osjetila sam da mi niz lice teku suze, ali nisam imala snage pomaknuti se, obrisati ih, reagirati. Samo sam sjedila, poput kipa. Beživotnog i praznog. Još jutros u meni je kucalo to maleno srce. Još jutros sanjala sam kako mu reći… “Hej ljubavi, znaš… bit ćeš tata.” Još jutros…

guess-attic-837156_960_720

Sad sjedim ovdje, dok se oko mene ovi hodnici čine beskrajno dugi, samo sa spoznajom da se kući vraćam sama. Prazna. Što da im kažem? Što da ikome kažem? Može li itko razumjeti? Mogu li ikome na svijetu reći da u meni sve vrišti i umire. Jer mog malog anđela nema…

Je li to pošteno? Nije dobio ni priliku… nikad neću znati, bi li bio dječak? Bi li imao moje oči? Bi li bio vragolast i nestašan ili plah i povučen? Ili bi bila djevojčica, kojoj bih oblačila lijepe haljinice, koja bi imala kovrčavu kosicu i velike krupne oči. Koja bi nalikovala na tebe…

Nikada neću znati. A uvijek će boljeti. Negdje u kutku mene. I s tom ću tajnom živjeti sama. Jer ni priliku reći, da si anđele postojao, nisam imala. Samo sam te kratko nosila, tu ispod srca. Dovoljno da te zavolim. Dovoljno da te želim više no išta na svijetu.

U jednom si trenu bio čista radost, u drugom tupa bol koja me presjekla. Strah. Suočavanje sa spoznajom da si otišao. U jednom grču.

Rekli su: “Imali ste sreće. Izljev je bio blag, sve je otišlo, ne zahtijeva kiretažu. Dobro se odmorite, bit ćete u redu.”

Imala sam sreće… ta rečenica usjekla mi se u um kao nešto najodurnije što sam ikada čula. “To nešto što je otišlo” bilo je moje dijete. Malecno, tako malecno, ali moje. Meni je bilo stvarno i voljeno i željeno od prvoga trenutka. Za mene nije “otišlo”… oteto je, oduzeto… i više nije ovdje. Ispod mog srca.

I nikada nitko neće znati da si postojao. Da si jedno kratko vrijeme bio dio mene, da sam te voljela i željela i maštala o tebi. Da sam te već vidjela s prvim koracima i riječi: “Mama”. Da si trebao odrasti… da si trebao živjeti! I da si samo moje sjećanje. I ne mogu ništa učiniti da te vratim… mogu samo obećati da ćeš živjeti u meni, u mom umu, sve dok postojim…

*Uredništvo molim da me ne potpisuje.

Komentari

Neki baner