Let iz bajke
Život

Ironija života…

Jesi primijetila da je vani jesensko vrijeme a po kalendaru već je ljeto… ne sviđa mi se ni malo, pa dok gledam kako po prozoru šljapka kiša ispričat ću ti kako sam se jučer stopila kao zadnja budala. Pretrčavala sam cestu i okliznula se. Lijepo sam lupila stražnjicom o pod i da je bila tamo, moja frendica bi rekla “izazvala si potres”. To je bio svemirski znak da otkažem Igoru kavu. Ponovno, drugi put u 2 dana…

nasiljeU subotu sam ga nazvala sat vremena prije dogovora i ispričala se. Dogovorili smo za dan poslije no Mr. Svemir me voli zajebavati ili možda ja, samu sebe? Ugl… Igora nisam vidjela i jutros je otišao. Možda je to nešto najbolje što mi se moglo desiti u životu al’ možda i nije. Ionako neću nikad znati. Čekaj Marko objasnim ti sve…

No da se vratim onom bitnom. Subota… dan koji je valjda bio najduži u mom životu. Tri puta sam se našminkala i skinula šminku, četiri puta se preodjenula i nestrpljivo čekala večer. Od Igora – muškarca iz snova, djelilo me sat vremena. Dok sam maštala što bi se moglo desiti, jedan telefonski poziv prekinuo je sve… (Thompson bi rekao “zaustavio vjetar”). Prijateljica je uplakana nazvala i samo 20 min kasnije bila sam kraj nje i tješila ju. Puno ljepša situacija bi bila ljubljenje s Igorom il bar maštanje o ljubljenju s Igorom, al’ život je nekad sranje. Ana je moja frendica godinama. Sjajna djevojka, nekad je imala najsjajnije oči. Doslovno. Uvijek vedra i nasmijana s najboljim komadima odjeće i okružena frajerima, u punom smislu.

Posljedjnih godinu dana, njene oči su sve, samo ne sjajne. Umjesto vedrine zrači očajem, iako često koristi lažni osmijeh i rečenicu “sjajno mi je”. Za sve je kriv jedan krivi muškarac… zapravo polumuškarac. (Hmm i to je prelijepa riječ.) Za sve je kriv idiot! To puno bolje zvuči. Ana u subotu nije izgledala sjajno. Jakom šminkom i sunčanim naočalama skrivala je plavo-ljubičastu modricu. A ovo je već 3 put u zadnjih pola godine, da je vidim takvu, iako se više baš i ne viđamo. (Pitam se zašto i uzdišem na glas.) Modrica je bila toliko velika da sam pomislila da je tetovirala Dinamov grb. Čak bi i to zvučalo bolje. Za modricu je ponovno okrivila svoju “nespretnost i vrata ormara”. A dečka je krivila samo za prevaru.

“Da se ispriča i kaže mi da me voli, oprostila bi mu.”

Zapitam se što je gore? To što laže samu sebe ili bi mu i to oprostila? Možda i jest? Čitam joj geste, govore svašta, a najviše svoju stravu, u kojoj uporno ostaje, iako joj Svemir i svi mi unutar njega, vrištimo da bježi. No ona uporno objašnjava, dok vrti, novu markiranu torbu, koju joj je kupio zadnji put nakon što ga je uhvatila s drugom djevojkom… Da bolje objasnim, nakon zadnje modrice.

“Ormari znaju biti zločesti a taj tvoj je baš užas”… odgovorila sam dok sam gledala kako joj se lice pretvara u crveni paradajz. Odavno sam joj prestala govoriti da njen “frajer” nije muškarac za nju. Kao ni za ijednu djevojku jer je smeće, koje je trebalo završiti u kondomu. No Ana mi ostaje u nekim stvarima, totalno neshvatljiva, zajedno sa, saznanjem da bih samo napravila goru stvar, da išta kažem. Proglasila bi me ljubomornom na njen život i tu bi bio kraj našeg razgovora.

Moja prijateljica nije jedina žena, koja trpi pijanog dečka. A taj njen “frajer” nije jedini, koji voli biti zločesti ormar i bojati djevojku u ljubičasto-plave nijanse, ispod oka. Tona šminke i nova odjeća su njena ljubav i oprost, a njemu čista savjest. Sutra kada joj donose novi poklon i obeća da je to zadnji put, ponovno će pronaći maloljetnicu s kojom će je varati… pijan se vratiti doma, posvađati s njom i napraviti novi znak pažnje na njenom sivom licu. Ona će opet plakati i kriti se pod teškom šminkom desetak dana. Oni tako funkcioniraju. Prava simbioza. Sve dok je poklona i kajanja, ona će mu se vraćati.

Subotu sam izgubila na glupost. Mogla sam se provesti s bivšim od frendice koja mi ga je preotela. Živote – ironijo. Il’ bar gledati 90 minuta – nogomet. Dubiti na glavi… lakirati nokte, pospremiti kuhinju, učiti… pisati citate i olakšati život svojoj urednici. Mogla sam bilo što, jer sve, ali sve bi bilo bolje od slušanja nečeg gdje ne smiješ reći sto misliš, jer će ionako uraditi po svome, na svoju štetu. Mogu samo nakon pedesetog puta zaboraviti naše, nekad veliko prijateljstvo i ne javiti joj se na telefon. Ali to neću učiniti, jer će me izjedati strah. Bojat ću se da ju sljedeći put ne pronađem izlupanu na podu. U lokvi krvi. I bojim se da bi se ona i nakon toga vratila njemu.

Žene zašto to radite? Zašto im se vraćate? Što ima u njima, osim boli i otrova?

Nemojte ubijati svoj ponos i ponižavati se jer on izgleda “sjajno” ili njegov novac izgleda sjajno? A u cijeloj priči, ništa nije sjajno pa će i vaše oči izgubit, onaj sjaj zaljubljene i ispunjene djevojke, kakva ste nekad bila i kakva je nekada bila i Ana. Lagano ćete se pretvoriti u lutke, koje suze i tugu kriju šminkom, odjećom i glumom. I zbog toga vas molim… nemojte nikada dopustiti nikome da vas ponižava, jer vjerujte on vas nije vrijedan. Njegove kritike nisu dobronamjerne, kao ni njegove optužbe da ste vi krive za njegovu reakciju. On je bolesnik kojem treba stručna pomoć, a ne vaše zataškavanje.

Ti koja čitaš – nemoj biti Ana… a ti koji udaraš, psuješ, varaš, maltretiraš, potraži pomoć, prestani biti lik koji je trebao biti pobačaj. Ne zaboravi da prestaješ biti muškarac već prvi put kada ju udariš. Ako niste znali ormari su samo drvo koje mirno stoji.

Coolerica

Komentari

Neki baner