Život

Kiša. Bosfor. Turska kafa.

Ove divne trenutke spakovala bih u paketić, stavila rozu mašnicu i bio bi uvijek negdje tu u mojoj blizini da me podsjeti na čarobni Istanbul. Rekla sam sebi da zapamtim rečenicu „ćelavog gospodina“: „Ne gledam u retrovizor, ne okrećem se prošlosti, zahvaljujem se na lekcijama, mašta sam, sanjam i sve je čarolija životne stvarnosti oko mene“. Tako je i počelo moje putovanje. Moj bijeg od stvarnosti, moja čarolija.

ayasofia-1261148_960_720

Razmišljala sam da napravim nešto što inače ne radim. Širim vidike, rušim barijere, plešem, jednostavno pokupim svoje knjige i otputujem u Istanbul. Zapitala sam se kako bi to bilo plesati na kiši? Da mi se stopala maze s kapima kiše, dok se, sama, na obali Bosfora topim u mirisu turske kafe čekajući jutro. Snovi se ipak ostvaruju. Shvatam da sam se negdje izgubila, da gubim svijest o sebi, da zaboravljam da dišem. Duboko ispod svega toga, iza tona i tona izmiješane tuge i sreće opet pronalazim u sebi dijete. Željela sam nestati, pobjeći. Stopiti se s gomilom različitosti. Hodati tišinom. Ponekad, jednostavno, da li slučajno ili ne, zavoliš samoću.

Razna pitanja su mi prolazila kroz glavu samo sat vremena prije polaska, možda sam osjećala i blagu nervozu. Da li sam luckasta? Da li je Istanbul zaista tako velik i lijep grad?  To je spoj istoka i zapada. Grad koji leži na dva kontinenta. Govorila sam sebi da se opustim. Zašto ne bih uživala?

Zvala ga Novi Rim ili Carigrad, grad Istanbul ostavio me je bez daha. Taj velegrad sa svojom raskošnom kulturnom ostavštinom, grčkom, osmanlijskom, rimskom i vizantijskom civilizacijom jeste čarolija.

Trg Taksim me natjerao da osjetim svjetsku metropolu. Sav taj raskoš i moć, novog i starog, Evrope i Orijenta s oko 13 miliona stanovnika tjerao mi je u venama buđenje avanture i sreće jer dvadeset i šesti rođendan dočekati ovdje s mnoštvom rahatlokuma, gumenih bombona, čaja je ispunjenje sna.

“Nije loše djevojko”, smijala sam se u sebi. Pravim čudne grimase. Razmišljajući o svojim godinama i dostigućima, uzimam papir i olovku. Imam dvadeset i šest, pa šta?! Pametnija sam, luđa. Poslije ću sabirati i oduzimati svoje propuste i uspjehe. “Ostani svoja, odgovori na čestitke”, govorim si. “Da, prave prijatelje možemo nabrojati na prste jedne ruke. Možda je previše i to.” Razmišljam o ciljevima za budućnost za budućnost. Želim ih staviti na papir. “Završiti pisanje knjige” stavljam pod zvjezdicu. Stavljam i  “Pronađi sebe”, “Riješiti ekonomiju”. Ne bi se bilo loše ni zaljubiti.

Počinje padati kiša. Ostavljam papir i „bježim“ na Bosfor da pokisnem. Jedna od želja, naravno. Gledam u horizont, možda tamo pronalazim sebe. Naručujem tursku kafu i ljubazni konobar donosi mi i slatkiš. Uljepšava mi dan.

Istambul

Šetajući Sultanahmet trgom vraćam se par stotina godina u prošlost. Gledajući građevine kao što je Aja Sofia, Top Kapi, Plava džamija, bedemi, crkve, parkovi i hamami želim da zaustavim vrijeme i da uživam u notama Turske. Zaboravljam bolove u nogama, misli mi šalju signale upijaj, smij se i šetaj još i još. Možda i naučim te njihove pokrete, trbušni ples. Muzika opija, šalje me u drugu dimenziju stvarnosti. “Aşk”, pokušavam izgovoriti. Teško mi se lomi jezik da bih naučila turski jezik. Divim se ljubaznošću tih ljudi, tapšanju po ramenu i osmjesima. Hrana me opet „uzima sebi“.

Topim se u moru slatkiša, začina i okusa.
Šapućem sebi “Srećan ti rođendan!”

Zorana Košpić

Komentari

Neki baner