Razmišljanja

Na kraju veze…

Na kraju veze. Da kažem protraćenih nekoliko godina života ne bi bilo fer. Ni prema njemu, ni prema meni samoj. Jer ipak je to muškarac kojeg sam voljela više no cijeli svijet, da sam to stavila na vagu prevagnuo bi, onaj zbog kog sam se dizala u jutro s osmjehom, željna poljupca i dodira, i onaj koji bi, na kraju dana, opet izmamio moj osmijjeh, dok sam se radovala toplim zagrljajima. Onaj zbog koga sam planirala, sanjala i kome bih rađala. Volim i sad, je l’ da?

Jer još uvijek se uhvatim s njegovom siluetom pored sebe svaki put kad zaklopim oči. Proklete uspomene, da bar puštaju na miru. Tako su lijepe da se bojim da neću znati da živim bez njih, strah me da drugu stvarnost i zamislim. I ne, nije me strah ni samoće, ni nečeg novog, strah me sebe, jer ne želim niti jedan korak da napravim bez da znam da ću ga podijeliti s njim.

I dosta mi je onih koje mi govore da je osjećaj trenutan, da će sve proći, to mi je jedna od najglupljih utjeha. I život će proći. A kako vrijeme više prolazi i kako se više udaljavamo jedno od drugog, mori me misao da ću morati da prihvatim da nas više nema. Ni onih zajedničkih doručaka, ni izležavanja po krevetu još bar minutu duže, ni zagrljenih trenutaka, pogleda u zvijezde i mašte da ćemo ih zajedno dokučiti, ni poljubaca na kiši da što bolje upijemo i stopimo se jedno s drugim. I kako to sad da zaboravim?

memory

Da prihvatim kraj. Kako kad svaki kutak ove sobe smo mi, su te uspomene, su sretni dani koji su ostali u prošlosti, bez nade da ću ih ikada više ponovo živjeti. A sad se sve svelo na poziv, poruku, možda više iz navike. I sve je tako daleko i hladno, dok mi srce lupa toliko da se bojim da će u jednom trenutku da iskoči dok se nadam nekoj toploj riječi iz koje ću izvući bar neku nadu da je sve negdje tu, samo ga iz nekog razloga trebamo ponovo probuditi. Ali nema više toplih riječi. Kao da ih nikada nije ni poznavao. Ako ne voli zašto me ne pusti, misao koja me ubija i zbog koje ne znam da razlučim šta da radim dalje?

Tražim ljubav u svemu tome, tražim opravdanje za svaku njegovu pogrešnu riječ, i na pamet mi ne pada da to iz njega zove ego, a da ga ja hranim, i nesvjesno, dokazujući svoju ljubav po hiljaditi put. Izbjegavajući da prihvatim da i onda kad ne voliš saznanje da te neko voli diže ego koji buja u čovjeku i ne da niti jednoj emociji da se razvije pored njega. Ego, milioni Ja u nama koji i ruše naše veze. Mrzim ego i zbog njega sam svoj spalila još davno, još nakon prve nesuglasice, još tad sam znala da je nevažan naspram njega.

Pa se pitam, zar su sve te godine sada samo zgarište koje mu tako malo znači da bi bio u stanju da me poslije svega vrijeđa svojim ne puštanjem, samo da bi se osjećao bolje? Zar mu moja bol zaista može izazvati osmjeh na lice. Ovo drugo ne vjerujem, jer vidim tugu u njegovim očima. Vidim je. I to me još više zbunjuje i boli. Kao da mi njome želi produžiti agoniju, probuditi nadu, koju ubija sa svakom izgovorenom rečenicom. Od njegove hladnoće mi se lede kosti, dok srce gori od njegove ravnodušnosti, tačno ga osjećam. I poslije tolikih godina šta on zna o meni? Nije shvatio da mi njegov zagrljaj znači više od ljubavi svih ostalih, onaj jedan, onaj čvrsti koji je značio „ne dam te nikome“, onaj koji je bio pripadnost samo njemu, a u toj pripadnosti sam se osjećala tako slobodno, a pomisao na njega mi je značila sigurnost. Jer da zna ne bi me zvao da mu popunim prazninu u krevetu i nakon toga danima plačem, sama, na mjestu gdje sam nekad bila najsrećnija.

Da me poznaje znao bi i to da ne mogu više i da ću, ako treba cijelom svijetu da budem ljubavnica, samo njemu to ne mogu biti. Prosto ne mogu. Ubija me pomisao da neko od koga želim sve nudi samo zadovoljavanje potrebe koje više ne ispunjava, već boli. Zna li on šta želi uopće? Zar ultimativi znače ljubav, zar dodir ostavlja bol? Zar nešto tako uzvišeno ima kraj? Zar ova bol nikad neće prestati? Zar se i dalje nadam da ću čuti taj glas sa druge strane, znajući da ću poslije njega opet biti slaba i u suzama? Zar ovo sjećanje nikad neće nestati? Zar buka misli neće utihnuti? Zar me neće pustiti kad me ne zna voljeti? Šutim, dok sve u meni vrišti, hodam pored ljudi dok prolazim kao kroz njih, slušam a njihove riječi do mene ne dopiru.

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner