Život

S one strane osmjeha…

Hladno je. To je sve što ja znam o zimi. Tako užasno hladno, daleko i nepristupačno, iako lijepo. Lijepo ako se gleda iz daljine, sa nekog ljepšeg mjesta. Valjda me samo previše podsjeća na mene. Ljudi pričaju o nekim velikim stvarima. Velikim planovima. Kažu da to tako ide kad počne Nova Godina. Pitam se znaju li koliko glupo zvuče kad ih se sluša sa strane? Po čemu je to ovaj dan bitniji od onog jučerašnjeg? Ili  onog koji će doći sutra? Isto je. Uvijek bude.

 Nisam pesimista, ne rušim ničije ideale, samo sam se umorila od vlastitih. Život je lakši kad od njega ne očekuješ baš ništa. Još je lakši kad ništa ne trebaš. Treba mi da ne trebam. To mi treba najviše na svijetu. Ove godine nisam dočekala ponoć čuvajući neku želju. Želje su precijenjena kategorija. Nikad se ne ostvare, pa čemu onda? A ti se nadaš, iščekuješ vjerujući kako ta želja u prvu ponoć ima neku čarobnu moć. Nema je. Ta noć je ista kad i sve druge, samo shvatiš kako ćeš od sada pisati neke druge brojeve na kalendaru. Shvatiš kako vrijeme ide, a ti si dalje stojiš u mjestu. Kako poražavajuća spoznaja vlastitog poraza. Očekivala sam više od svojih godina. Očekivala sam više od ljudi oko mene. Očekivala sam više od sebe.

Svi su me redom izdali, a najviše ja. Željela sam biti dobra. Ne, željela sam biti najbolja. Najbolja kćerka, najbolja učenica, sestra, djevojka, prijateljica, ma sve što im je trebalo. I tu, na tom putu sam negdje izgubila sebe. U pokušajima da ispunim tuđa očekivanja, iznevjerila sam vlastita. No, jesam li ih ikada imala? Ta, vlastita? Kad tako o tome razmišljam, čini mi se kao da sam skrojena po nekom modelu, te tako fabrički podešena da se prilagođavam drugima. Jesam li, doista? Pa to je vrlo uznemirujuća činjenica. Plaši. Pa krenimo ispočetka. Hajde da zajedno pokušamo saznati ko sam to ja.

la fam

Zdravo, ja sam Aleksandra. Da, samo Aleksandra. Bez nadimka, bez skraćenice, samo Aleksandra. Mislim da mi pristaje, i ne nije me uopšte briga ako iko od vas misli drugačije. Više ne. Imam 22 godine, 5 mjeseci i 3 dana. Da, da, najljepše godine života, i sve tako redom, bla bla… Problem je što se ja ne osjećam tako. Nimalo mlado, nimalo bezbrižno. Već kao da po ko zna koji put živim, umorno, istrošeno. To nećete vidjeti na meni. Ni umor, ni težinu. Zašto biste? Šta ja imam od toga da me vidite takvu? Ne želim nikome dati taj dio sebe. Čuvam sve što je loše, dijelim što imam dobro. Tako funkcionišem. Osmijeh, i to je sve. Uvijek osmijeh. I kad boli, i kad se raspadam, i kad me nešto kida, uvijek samo osmijeh. Onaj najiskreniji, najčistiji, da nekome popravi dan. Zašto ne tako? Pitajte ljude za mene. Reći će vam da me znaju, reći će da je to ona djevojka što se uvijek smije. Reći će kako se dive njezinoj snazi, njezinoj sreći i energiji. Svi znaju djevojku koja se smije. Baš niko onu s one strane osmijeha.

 Ona je nametnula sebi nekakav vlastiti kodeks koga se čvrsto pridržava. Ona je negdje daleko, namjerno skrivena od pogleda, namjerno tiha i daleka. Ona ćuti o sebi. Godine su je naučile da ćuti. Ona zna da ne pripada, da je neshvaćena i teška. Ona je stranac u vlastitoj sebi. Sanja, živi ideale i čita knjige. Lakše se pronalazi u njima nego u stvarnom životu, više voli imaginarno od realnog. Imaginarno je ne može povrijediti, ne može je dovoljno ne voljeti i ne shvatiti.

U svom svijetu ona je kraljica. Manipuliše sopstvenim intelektom, prevrćući očima na sve one koji u jednoj riječi vide samo tu riječ. Nikad princeza, kraljica. Kraljica vlada, ona se ne voli, ljudi vole samo princeze. Princeze su nježne, imaju onu bjelinu u tenu, lakoću u hodu, eleganciju u pokretu. Ona nema. Ona ima čvrst stisak, težak korak i snagu u nastupu. Svega sasvim dovoljno da ne dozvoli da joj se priđe. Ona može uvijek i sve. Znače da pomogne, znače da savjetuje, popravi, uradi, sve će znati, nekome drugom. Na svako pitanje imaće neki odgovor, osim na pitanja o sebi. TU ostaje nijema. Tu dolazi ona djevojka sa osmijehom. Tu dolazi lijepo lice, urođena pristojnost i naučena ljubaznost. Neće progovoriti, to je tajna. Ona je tajna. Ona je negdje daleko, gleda u nebo, u zvijezde. Dovoljno je snažna i dovoljno je jaka da nikada nikome u potpunosti ne pripada, da uvijek može i zna sama. Dovoljno da je niko nikada u potpunosti ne upozna. I srećna je zbog toga, jer malo divljine joj je potrebno da bi opstala.

Ništa joj nije i sve joj je dovoljno. Uvijek je voljela i nikada nije. Uvijek je tu, a stalno daleko. Pa zdravo. Imate pozdrave sa one strane osmijeha.

Aleksandra

*Ova priča osvojila je 3. mjesto na prvom natječaju za najbolju kratku priču, u organizaciji APortala te je time gospođica Aleksandra dobila i priliku surađivati s portalom.

Komentari

Neki baner