Let iz bajke
Život

Huligani i razočaranje…

Upozoravam vas ovo neće biti kolumna o šminki, modi, zgodnim frajerima, hrani i svim divotama života. Danas neću biti djevojka koja ima roze naočale i jednoroga. Uništila me stvarnost. Stvarnost se dešavala cijeli prošli tjedan. Zaboravimo komediju od sabora, gospodina Tim Orešković, Kava Marko, hrastove, jablanove, oraške i ostalo drveće hrvatske politike. Smiješno je i tužno je. Mladi su u Njemačkoj i uskoro će na more u domovinu. Drveće je u saboru. No dosta o njima. Oni nas sramote doma i nisu ni blizu zakazali kao nažalost nesuđeni abortusi, kojima su “cuga”, “brijem”, baklja, “HNS pederi”, jedine riječi koje koriste.

AP image

(Foto: AP)

Kao prvo, prsti su me zaboljeli od pisanja #CRO kako bi Paris, barem jednu noć bio kockast. Dečki su se trudili na terenu praviti nas ponosnima i trebali smo tih 90 minuta zaboraviti na sve podjele. Dalmacija, Zagreb, Split, Dinamo, Hajduk, Istra, Jure, Jura, crveni, plavi, bijeli, Hercegovina, Krapina… svi smo bili jedno. Svi smo pisali CRO i svi smo čekali tekmu. Bili ponosni. Nije bilo važno jesi partizan ili ustaša niti gdje si bio 91 – e. Nije bilo važno kakva su tvoja krvna zrnca… jesi li gey il nisi. Jedeš li burek s mesom il si vegetarijanac? Trebali smo biti samo jedna velika, mala nacija, čiji dečki danas igraju važnu tekmu. Složili smo se. Zaboravili na različitost, na regije, religije i na financijsko stanje. Nikada nisam bila tako ponosna na dečke… na domovinu… na ljude. Nogomet je postao srediste svega… moja je domovina taj dan kockasto disala.

Dečki na terenu kao da su osjećali atmosferu iz domovine. Nikada nisu ljepše igrali. To je trebao biti povijesni trenutak. (Znam da ovo neće pročitati nijedan nogometaš ali dečki hvala vam. Osobno kao i 4 milijuna normalnih ljudi smo, do neba ponosni na vas). I tad 86 minuta i 20-tak nažalost ne suđenih abortusa, uništi su sve. Svi lijepi trenuci i slika o napokon ispravnoj Hrvatskoj pala je u vodu, onog trena kad su bacili baklju i upropastili sve. Nakon dugo vremena plakala sam zbog utakmice (zadnji put je to bilo 2008 godine, u tekmi s Turcima gdje sam plakala 3 dana).

Preplavio me je sram. Sram zbog Europljana koji nas gledaju kao zadnji ološ a još veći zbog heroja na terenu. Zbog onih 11 dečkiju koji s tolikim ponosom nose kockice i daju 120 % sebe na terenu. Kroz glavu mi i sada, 3 dana kasnije prolaze sve moguće psovke. Znam da ni tih 20 ništarija ovo neće pročitati ali ne mogu vam reći koliko vas prezirem i sramim se jer dolazim iz iste zemlje kao vi. Nadam se da je vaša mama dobro i da nije umrla od srama kad vas je ugledala. Sramote li… Žao mi je što vaši očevi tih 90-tih nisu koristili kondome. Možda ste uspjeli doći do 5 minuta “slave” al’ za vaše dobro se iskreno nadam da se bar malo sramite…

Odlučila sam reći par rečenica mom malom bratu koji ima tek 10 godina, ali bolje da već zna. Uostalom ovo je pismo za sve dječake…

Dragi dječače!

Znam da si još premali da razumiješ koliko je baklja – sranje i koliko su onih 15 – 20 idiota osramotili sebe. Gle, to su loši dečki i nisu cool i vatra je opasna. Oni su malo glupasti i vjerojatno nisu voljeli ići u školu niti učiti. Imali su puno jedinica i počeli su sigurno piti alkohol i pušiti cigarete s 13, jer su htjeli biti cool. No vidiš dječače oni nisu cool. Oni su samo jadni. Sigurno nemaju posao niti dobar auto… kada idu na kavu s frendovima moraju pitati svoje stare jadne roditelje za novac. Baš kao ti, koji sada tek ideš u školu. No ti si mali i još ne možeš zarađivati pa moraš uzeti od tate. No kada budeš velik kao oni imat ćeš svoj vlastiti novac… Poput ovih momaka što trče na terenu i svi ih vole… il’ poput tvog nastavnika u školi, policajca na ulici ili vatrogasca. Susjeda koji je informatičar i zna sve o igricama i doktora koji ti je dao ispričnicu. Oni svi su divni ljudi koji sada mamama daju novac da si kupe nešto lijepo jer su mame super. Zato radije ne moj biti kao zločesti likovi s bakljama, nego poput svojih poznanika koji sami zarađuju i lijepo se ponašaju na stadionu, u dućanu, bolnici, kafiću, školi. Njihovi roditelji, prijatelji i rođaci su na njih ponosni. To sigurno želiš i ti jednoga dana. No zato već sada moraš znati da su baklje, tuče i psovke jako ružne i loše stvari.

Znam da si već sada dovoljno pametan da izabereš pravu stvar.
Volim te!

Ako uspijem do ijednog dječaka doprijeti i bar jednu baklju spriječiti, sretna sam. A ovim bakljačima želim puno mozga.

Coolerica

Komentari

Neki baner