Život

Kolege i poslovni partner na društvenim mrežama…

Šta se desi kada vas kolege i poslovni partneri počnu dodavati na društvene mreže koje koristite u privatne svrhe? Jako nezahvalna situacija, zar ne?

Počelo je kad sam se zaposlila u firmi čije glavno sjedište nije u mojoj državi te je Skype glavni način komunikacije sa kolegama koji rade u istome. Prvo su to stidljivi razgovori, pa onda smijeh na grupnim pozivima, pa neka zezancija i na kraju se opustiš dovoljno da ime i prezime kolege ukucaš na Google i lagano počinješ tražiti dostupne informacije. Zanima te, jednostavno, jer želiš steći širu sliku o osobi sa kojim pričaš skoro svaki dan. To je u ljudskoj prirodi. Onda ga eventualno dodaš na LinkedIn ili on tebe, svejedno. To je OK. Poslovna mreža koja i služi za poslovni networking. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog rada, opustite se dovoljno da jedno drugo počnete pratiti na Tweeteru, ukoliko ste i tamo aktivni. To može biti interesantno i smiješno. Ali onda dolazimo do onog najgoreg, Facebook.

onthebed

Vidiš zahtjev, ne možeš ne prihvatiti, iako bi najradije tako postupio. Ok, prihvatiš. U narednih nekoliko dana te počnu dodavati i ostali, pa i neki sa kojima si eventualno jednom pričao. Opet ih ne možeš ne prihvatiti  jer znaš da ćete se eventualno sresti uživo i prije nego misliš i još gore, u nekom momentu ćete raditi skupa, pa eto, zarad kolegijalnosti ih prihvatiš. I onda nastupa horor. Neki od njih nisu baš kolegijalni te nakon tvog radnog vremena ili ne daj Bože, na godišnjem, dok ti tako sav sretan postavljaš slike s plaže, skijanja, slike prirode, alkohola i slično, ti šalju privatne poruke pitajući te nešto vezano za posao. Pa onda opet ne možeš da ne odgovoriš i tako u nedogled. I to ti počne jako ići na živce. Ali to nekako i preživljavaš. Ignoriraš, pa u nekom momentu kada možeš odgovoriš ili brzinski proslijediš mailom potrebne informacije i kroz šalu napomeneš da ipak ne voliš kada ti se to radi dok si na godišnjem, jer šefica će te svakako nazvati bar dva puta sa nekim hitnim i nerješivim problemom, tako da od posla ipak ne možeš 100% pobjeći, bar ne ako i dalje želiš da te smatraju odgovornim radnikom. Ali to nije toliko veliki horor. Ima i onih super kolega sa kojima si relativno blizak pa si lajkate cool i smiješne stvari i zezate se tamo.

No, postoji onaj puno puno veći i strašniji horor – kada ti poslovni partneri iz drugih firmi počnu slati zahtjeve za prijateljstvo. Osjećaju se slobodnim jer ste imali nekoliko opuštenih sastanaka. Džaba što ti staviš zabrane, ali ako imate bar jednog zajedničkog prijatelja, može te dodati. I onda počinješ paziti šta lajkaš, šta komentiraš, kakve slike stavljaš, kome će biti dostupne za vidjeti, kakve statuse stavljaš, do koje mjere se zezaš itd itd… i to počne ograničavati slobodu u puno većoj mjeri nego je to iako mislio da će. Naravno da i oni uzmu slobodu da komentarišu nešto, eventualno pošalju poneku poruku ili te krenu uživo ispitivati za nešto što su vidjeli na tvom profilu. I onda lagano počneš pizditi na sve to. Vrhunac se desi kada u pola 1 ujutro neki radoholik pošalje privatnu poruku na Facebooku sa nekim upitom ili obavještenjem. I onda ispizdiš do kraja. Počinješ proklinjati internet, društvene mreže, nekulturne ljude, a ponajviše sebe jer si zarad dobrog odnosa u budućnosti pristao da podijeliš dio svog privatnog prostora. Ali naravno, daš prst – ode cijela ruka, tijelo i onda bi još i dušu da uzmu.

E pa nećeš! Mene više nema tamo. LinkedIn postoji idalje jer ga moram imati, na Tweeteru nisam aktivna, a Facebook više nemam.Nema čak ni aplikaciju na mobitelu. Ljudi koje volim i koji me vole, znaju dobro gdje me mogu pronaći i na koji način mogu doći do mene. Ljudima koji su mi manje dragi i koji nemaju broj telefona, potrudila sam se dostaviti svoju e-mail adresu. Ovi ostali, I don’t give a damn! Mirnije spavam, manje vremena provodim na mobitelu, omrženi zvuk messangera više ne postoji, koncentracija mi je mnogo bolja. Jednostavno, mirnija sam i sretnija. Bar zasad. Ne kažem da se nekada neću vratiti, neke stvari i zezancije tamo mi ipak povremeno nedostaju, međutim, kada se vratim to će biti uz stroge restrikcije, najviše liste prijatelja. Ali će to vrijeme sačekati.

Ako se i vi ovako osjećate, pokušajte se skloniti, bar na neko vrijeme. Ako ste u ovoj skupini drugih koji na društvene mreže koje bi trebale služiti isključivo za zabavu dodaju razne ljude kojima nije mjesto tu, molim vas prestanite biti takvi. Jako ste neprofesionalni, da ne kažem dosadni. Dakle, društvene mreže poput Facebooka i Instagrama ostavite za krug ljudi sa kojima ste privatno prijatelji i za one sa kojima želite održati kontakt, a daleko su od vas. Nas ostale, molim vas, pustite na miru.

A ja vam javim kako je živjeti bez Facebooka 2 sedmice u sljedećoj kolumni 🙂

Managerica

Komentari

Neki baner