Život

Portret žene…

Mora da sam potpuno atipična… ili pogreška majke prirode, ali ja ne volim ništa, što bih kao žena trebala voljeti. Jednostavno ne volim. Nit sam od šminke, nit od trača. Ne glumim da sam krhka i da ništa ne mogu sama, ne patim od kompleksa ljepote i ne volim se dugo nagledavati u ogledalu… iako kažu da sam poprilično lijepa i slatka, smatram se običnom, mladom ženom, koja voli neke svoje stvari…

portret

Ne volim baš izlaske, nije to nikada bio moj đir, čak ni dok sam bila teenagerica. Ne volim stvari koje se “moraju” jer je to pripisano ženskom rodu. Ne volim peglati i pospremati, ali uredim svoj životni prostor jer se osjećam ugodnije. Ne smatram da je neoprano suđe ili zrnce prašine ispod regala koje nitko živ, osim zajebanih susjeda ne može vidjeti, grijeh i znak, da sam kao žena podbacila. Više volim vrijeme provoditi sa svojom obitelji ili čitajući neku zanimljivu knjigu.

Ne volim ljubiće… i zbog tog sam isto valjda manje žena. Ne volim ni meksičke i turske sapunice i njihove nerealne radnje, od svih tih čuda pratila sam jedino Sulejmana… ali to je bilo davno. Ne znam se inatiti i prkositi. Ne znam biti umišljena i bahata, arogantna i direktna. Radije ću pustiti da vrijeme odigra svoje, a malu dozu zločestoće pokažem tek kad zbilja nemam drugog izbora. I zbog toga me kasnije dugo proganja osjećaj krivice.

Ne volim provoditi sate u shoppingu, ne volim kupovati ni odjeću, ni obuću, ni kozmetiku ni ići “samo u razgledavanje”. Od shopping centara dobijem osjećaj klaustrofobije i mrzim onaj umjetni zrak, pun bakterija koji mi loše sjeda i na pluća i na nerve. Ne rastopim se kraj svake bebe na cesti. Jednostavno valjda imam oči, pa znam koje dijete mi je toliko lijepo da ću zacijukati od radosti, a koje mi je slatko, jer je dijete… i to je to. I ne volim mame koje radije sjede na kavama nego da se igraju sa svojom djecom, pa onda kasnije govore – “Ne znam na koga si ti čedo moje, al’ na mene nisi.” Jok, na susjeda je.

Ne volim slušati ničija pravila. Ne volim što mi govore da mi je već odavno vrijeme za udaju i stvaranje doma. Hello pa ja imam dom i to sasvim normalan dom. Dom u kojem je i toplo i ugodno, dom u kojem je uvijek skuhano nešto fino, dom u kojem su ljudi koje volim i dom u koji je dobrodošla svaka topla, ljudska duša. A udati se možda neću nikad, pa ha? Šta sad? Još sam manje žensko ne?

Ne volim ljude koji druge ljude čine nesretnima. A mnoge žene to danas rade. Na poslu koji sam donedavno radila, neke žene u upravi, jednostavno su zbog dokonosti smišljale packe i podmetale, malim, običnim ljudima. Ako moram biti takva, da bih bila žena, onda ću se radije preimenovati u kišnu glistu. I bit ću sasvim sretna da na bilo kojem obrascu, za bilo što pa čak i u običnoj anketi, bude kvadratić – muško, žensko, kišna glista. Evo check na zadnje i svi sretni.

Ne volim kišu, ni jako sunce i izležavanje na plaži na 800 stupnjeva, da bih svima pokazala kako imam super boju. Ne volim osobito ni hladnoću i radije ću cijepati drva nego se smrzavati, da ne bih slomila nokat… a ne volim ni pedikuru, manikuru i ostale ure… jer jednostavno ne mislim da mi je to potrebno da bih bila žena. Lak za nokte ako mi se baš hoće, znam nanijeti i sama – nisam imbecil. Isto tako ću preživjeti ako je baš neka mega, gala, ekstra fešta u pitanju, pa si sama podići kosu u punđu… neš ti filozofije.

Zapravo stvar je u tome, da ne volim ništa što je kontra moje duše. Ne volim dogme, ne volim kad mi se nabija osjećaj krivnje, ne volim naricanja u stilu “ako ne budeš išla redovno na misu, gorjet ćeš u paklu”… ne volim to, jer ako već moram tako živjeti i ako se svi tako moramo dijeliti, onda već ionako živimo u paklu. U paklu u kojem moraš izgledati kao izgladnjela letva, napirlitana do neprepoznatljivosti, uvijek gladna i jadna, u prvom redu na rasprodaji ili kraj lonca s kuhačom u ruci, bez da probaš umak jer u njemu ima vrhnja (fuj kalorije)…

Ne volim ni kuhati svaki dan i volim naručiti pržene lignje. I volim raditi stvari za koje mi većina ionako kaže da je nemoguće da ih naučim i svladam, jer sam gle čuda, usprkos svim svojim falingama ipak žena… koju bi valjalo preodgojiti očito ili joj malo isprati mozak, ali ipak žena.

Ona koja želi živjeti po svom. Još uvijek neudata, totalno atipična i vrlo daleko od savršenstva. Ali sretna. Ma što je kvragu pogrešno u tome?

M.

Komentari

Neki baner