Let iz bajke
Život

Nasilje među djecom…

Tri sata su ujutro. Pokušavam zaspati al’ kroz glavu mi naviru sjećanja na školske dane. Nisu to baš lijepa sjećanja i koliko god se trudim zaboraviti, vrate mi se. Ne uvijek al’ ponekada. To je dovoljno da mi se oči napune suzama i da se vrati u mene, ona mala curica s grčem u želudcu, jer je 7 ujutro i mora u školu. Zato ovo kolumnu posvećujem svoj velikoj i maloj djeci, koja u školu odlaze s istim grčem…

sad girl

Nisam nikada bila fizički napadnuta no psihički ponekada. Nisam svaki dan prolazila kroz pakao kao mnoga djeca koju poznajem ali ponekad, zapravo malo više od ponekad… bila sam i ja na meti maminih i tatinih kćerkica i sinova, jer sam bila sramežljiva i šutljiva. A jučer sam srela djevojku zbog koje sam plakala i imala grčeve. Sjedile smo u istom društvu. Pričala je sa mnom kao da smo ne razdvojne godinama. I kao da se ništa nije događalo. (milijun upitnika iznad moje glave). Nisam mogla ne osjetiti pobjedu, kad je rekla da je tamo u Njemačkoj, na poslu omalovažavaju, jer ne zna jezik. Kroz glavu su mi prošle sve njene uvrede. Jedna od prvih stvari u prvom osnovne, bilo je njeno ruganje mojoj pernici. Bila je to obična pernica, dok je njena imala 2 kata i sliku neke princeze… dok je na mojoj bio vatrogasac Sam kojeg sam obožavala. Naravno jer je ona bila bogata i glavna, svi su se okrenuli protiv mene. Tako to biva. Jedna kriva, ne roza pernica i meta si malih vragova. Što smo bili stariji, uvrede su bile veće.

Bila sam vječno ta, koju se nije smjelo zvati na rođendane, niti davati spomenare. No i dalje nisam htjela biti njena slijepa igračica. Zbog toga sam znala prolaziti sva moguća poniženja. Imala je svoju grupu djevojaka koje su “mislile” kako im ona zapovjedi. Ne znam koliko puta sam doma plakala i mami govorila da je sve u redu. Podjela je uvijek bilo i nisam nikada bila dio cool ekipe. Morala sam sjediti naprijed, jer nisam bila dovoljno dobra za zadnje klupe. Nisam bila dovoljno glasna da ispadam faca, niti dovoljno bogata da budem lijepa. Bila sam ok samo kad bi im trebala zadaća iz Njemačkog ili pomoć oko istoga. To bi trajalo 3 minute.

I opet si ništa u očima tih malih, ne ljudi.

No znaš što je dobro u cijeloj ovoj prići? Vrijeme I karma. Kad im se sve počne vračati. Danas sam odrasla, normalna djevojka, s normalnim životom. Nemam više akne. Zubi mi nikada i nisu bili veliki, nego njihove oči i jezik. Nisam najljepša niti želim biti, no zadovoljna sam sobom i svojim izgledom. Najbitnije – sretna sam. A oni? Oni su i dalje ne sretnici, koji vlastitu frustraciju bacaju na druge. Sretna sam što više nisam dio njihovih bijednih života. Sretna sam jer ne viđam više ni učitelje koji vide samo ono što žele i štite djecu onih “s dovoljno love na računu”.

Jedne štite stalno, druge ponekad a treće nikada. Kakvo nam je društvo takvo nam je i školstvo i sabor. Na žalost. No uvijek postoji opcija “izbriši ih iz života”. Ja sam ih puno odavno izbrisala. Od tada sam sretnija. Mala sramežljiva, ja, koja je na odmoru bila u društvu “odbačenih”, rekla bi: “bar ne glumim”. Ako išta ponosna sam jer bar uvijek imam svoje mišljenje. Ono što mnogi danas nemaju. Zahvalna sam zaštićenoj vrsti koja pred zatvorenim očima odraslih, ponižava druge, jer nisu kao oni naučili da sve prođe. Vrijeme izliječi. Nadam se da karma neće biti jako loša prema njima. I nemojte sada reći “to su samo djeca”. Zašto onda ti koji ovo čitaš i ja, koja ovo pišem nismo bili loša djeca? Valjda jer sve dolazi iz kućnog odgoja. Zato djecu treba odgajati da jednoga dana budu ponos, a ne crven obraz.

Ne znate mnogi kako djecu bole ružne riječi. Kako boli poniženje i podsmijeh. Često jače od udarca.

Zlostavljanje se događa svaki dan bez obzira što mi uporno zatvaramo oči. Večeras će jedna djevojčica plakati u sobi jer se osjeća bezvrijedno. Tako nalaže neki tatin sinčić. Ipak ona nije vrijedna jer do vraga nema markiranu obuću, starci joj nemaju skupi auto i vilu, a mobitel isto nema. Neki tatini sinčići na njoj pumpaju samopouzdanje dok odrasli i učitelji to pripisuju, dječjem nestašluku. Dok god budemo živjeli u takvom društvu, netko će se i s 40, kroz gorčinu i grčeve prisjećati škole. Želite li to? To sutra može biti netko tvoj. Da… tvoje dijete. Želiš li da se budi s tim grčem u želucu ili da proživi najljepše djetinjstvo? Ono jedino doba kad može istinski biti sretno i bezbrižno… a tako brzo prođe, zar ne?

Josipa Milas

[email protected]

Komentari

Neki baner