Život

Ponovo ona…

Probudila ga je graja djece koja se čula pod prozorom i udaranje lopte o zid. Nekada ga je činilo sretnim to što je živio pored dječjeg igrališta. Onda kad su još on i Bojana znali satima da se izležavaju na balkonu, ispijaju kafe i vode slatku raspravu dvoje ili troje djece, prvo djevojčica, ma ne dječak. Sad mu je ta graja smetala, osjećao je da mu ja glava kao planina, koja je okruživala njegov mali grad i svaki udarac loptom činio ju je još većom. Najradije bi da nestanu, ili da izgubi moć sluha, jer ovo ga je već izluđivalo. Dan je uveliko bio počeo, ne pretjerano vruć, ali topao, za one koji uživaju u šetnji. I on je uživao u šetnji, ali sad kad bi morao da izađe srušio bi se nakon pet koraka, tako se osjećao.

Ipak se nekako pridigao i otišao pod hladan tuš, misleći da će mu to pomoći. Međutim sve je bilo isto, čak ni ona jaka kafa, koju nije volio da pije sam, ali će se na to morati priviknuti, nije mu pomogla, ni onaj svježi zrak koji mu je godio. A nije volio da poseže za tabletama, posebno nakon noći alkohola. Ponovo se srušio na kauč, upalio televizor i buljio u prazno. Kroz glavu mu je prolazila prošla noć. Nije se svega sjećao jasno, sem njenog samog početka i Ploče, ali lice djevojke s kojom je bio bilo je kao ugravirano u njegovoj glavi. Osmijeh, tako prirodan, oči koje sijaju, njihova tajna, onaj pogled u liftu, sve je to bilo sada tako svježe da nije ni primijetio osmjeh u koji su se širile njegove usne. Nije ga bio ni svjestan, jer svaka njegova logička misao na ženu vodila ga je Bojani. Druge nije ni gledao, ni smatrao ženama, bar je tako mislio. Ali ona. Zašto je misao na nju bila tako svježa? Tako bitna da se njome potisne bol. I onda onaj osmijeh mu je zabliještio pred očima, ponovo. Ej, pa zagrlili smo se pri pozdravu, na vratima onog malog lokala u kojem radi. Rekla je da se vidimo ponovo. I onda je naglo skočio s kauča i posegao za hlačama, koje je jutros samo svukao sa sebe, mada je to bio jedan od onih dijelova kojih se nije sjećao. Gdje su, gdje su, sad je već govorio naglas. I našao ih je iza fotelje. Posegao je za džep. Jedan, pa drugi. Telefon. Nema propuštenih poziva. A broj, dobio sam broj, bio je uvjeren, dok se vraćao prema krevetu listajući imenik. Tajna, tako je memorisao, sa smiješkom.

bedroom-window-1434067_1920

Trebao bih je nazvati, mislio je, a onda bacio pogled na sat. Rano je, nije spavala, radila je cijeli dan, dok sam se ja izležavao na ovom neudobnom kauču. Nazvat ću je poslije, mislio je, kad ga je trgnulo zvono na vratima. Onako sav zbunjen nije znao ni da li da otvori, jer nije bio raspoložen za bilo kakav glas. Osjećao je da bi mu glava od toga mogla puknuti. Ali ipak se oblačio idući ka vratima, a njegova ravnoteža je bila još uvijek slaba i zamalo da se srušio. Ali izdržao je, naslonivši se nekako na zid i otvorio. Pošta. Samo je uzeo i zatvorio vrata. Bez i onog kratkog „hvala“. Još mi samo računi dolaze, izgovorio je, na glas, uzimajući cigaretu iz već pune pepeljare. A šta da radim s njima, ubrzo neću imati ni za hranu. Morat ću da se uozbiljim, inače ću s djevojkom moći izaći na pivo jedino ako pronađemo još koji frižider omotan lancima. Moram da slikam, da tražim posao. Sve opet ispočetka.

Dohvatio je neke stare novine sa stola, počeo da lista mahinalno, i taman kad je htio da se požali sam sebi, na pola politiku, pola na crnu hroniku ponovo je čuo zvono. Sad je lakše došao do vrata, i otvarajući ih izgovorio „ne trebam više računa, hvala“, ali je ostao zaprepašten prizorom ispred sebe. Bojana. „Smijem li ući?“, rekla je. Samo se sklonio da može da prođe, ništa nije rekao, nije mogao. Usne su mu i dalje bile poluotvorene, njena pojava ga je ostavila bez teksta. Bojana je bila prirodna crnka, i takva boja kose je zaista bila rijetka, u svoj svojoj crnini. Oči zelene, osmijeh koji privlači, malena, ali jako zgodna. Uvijek je privlačila masu pogleda, a on nikada nije bio ljubomoran, jer je bio siguran da pripada samo njemu. Bio je siguran da ona ni ne zna pripadati nikome drugom. Ali je pogriješio. Šta ih je tako udaljilo, mislio je? Ništa se u njihovoj vezi nije mijenjalo, odnosi su do zadnjeg dana ostali isti. Možda je baš to, to što nas je razdvojilo. Možda joj je život sa mnom postao monoton, možda je jako trebala promjenu.

Podigao je pogled, ona se samo osmjehnula, stojeći kraj kauča, zatim je bacila pogled po sobi, zaustavljajući ga na polici za knjige. „Heh, ti ne možeš ni da me gledaš?“, rekla je, naposljetku. „Ti si ta koja je otišla.“, odgovorio je. „Sjedi.“ Sjela je, još uvijek razgledajući. „Baš je velika graja, djeca su prilično bučna danas.“, izgovorila je tek da bi prekinula šutnju, koja je situaciju punila nervozom. „Da, prilično, probudila su me.“ „Spavalica“, dodala je uz osmijeh. „I šta te dovodi ovdje? “Čula sam šta ti se desilo, i da si juče izašao iz zatvora, pa sam željela znati jesi dobro? “Kao što vidiš, dobro sam“. „Da nije kasno da se pitaš, sad kad sam sve ono preživio bez tebe?“ „Nikada nije kasno, nemoj odmah da sudiš“, dodala je. „Bio si sa mnom u mislima.“ „Nisi morala toliko da se trudiš“, rekao je nekako brzo, s puno odbojnosti. Samo je oborila glavu. Sad je odjednom njenog osmjeha nestalo. Nije se nadala takvoj reakciji. Mislila je da će mu biti drago da je vidi, a on je bio ljut. Ljut i odbojan, toliko da je poželjela da nije dolazila.

candle-1239891_1920

„Nisam bila tu, ali i lakše je napadati bez da išta znaš i pitaš.“ „Iz nekog razloga?“ „Htjela sam se odmoriti od svega, uzeti vremena za sebe, razmisliti.“ „Uzeti vremena, razmisliti? O čemu tačno? O tome da li želiš biti sa mnom? Toliko me voliš da sama sumnjaš u svoju ljubav!?“ „Polako, molim te, pa nije baš tako. Zašto si takav?“ „Kakav to tačno? Danima nakon tvog odlaska sam sjedio zaključan u ovom stanu, prikovan za ovaj kauč, sve za šta sam znao je alkohol i trava. Mislio sam da će mi tako biti lakše. A nije. Samo sam im se vraćao ponovo i ponovo. Plakao sam kao mala beba onaj dan kad si otišla, cijeli život mi se srušio u jednom danu. Umrla su i nadanja i snovi, pa i potreba da živim. Sanjao sam te kako se pojavljuješ na ovim vratima svaki put kad sklopim oči, kao što si se sad pojavila, puna sebe, širokog osmjeha, željna mog zagrljaja. Nije te bilo, znaš. Nisi dolazila. A ja sam tonuo. Tonem i dalje. Mogao sam tri puta umrijeti u tom glupom zatvoru, preživio masu sranja, zaliječio kostiju, a nigdje nije bilo tvoje podrške. Zvao sam te tamo da mi dođeš bar u misli i pomogneš da donesem pravu odluka. Ali ne, napustila si me. I ti, kao i njih dvoje koje sam najviše volio. Samo oni ne svojom voljom. Potonuo sam, Bojana, ali sam baš danas odlučio, ovako mamuran, da sam jedva došao do vrata da ih otvorim, da ću svoj život da nastavim dalje, da ću sanjati ponovo. Obećao sam to njima, još tamo, u zatvoru, i znam da su me čuli. Moraš to razumjeti, Bojana. Da, sanjat ću ponovo, pa makar ti i ne znala da sanjaš u dvoje.“ Vidio je kako je brisala suze, oborene glave. Ali nije htio da stane dok ne kaže sve što ga je mučilo, što ga je sad peklo u grlu toliko da je moralo van. „Molim te, mogli smo večeras zajedno…“, rekla je kroz suze, a on je naglo prekinuo opaskom, „hvala, večeras imam planove.“ Digla se sa kauča, nekako usporeno, sad već odavno bez onoga smiješka, pogledala ga tužno i krenula put vrata. On je i dalje sjedio, progutao poljuvačku dok je pogledom ispraćao ka vratima. Još jednom mu se svijet srušio, ali ovaj put je bio siguran da će ga izgraditi brzo. Ruševine ne treba dirati, iako su nekada činile sreću, jer nikada ne znaš kad će se ponovo obrušiti.

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner