Život

Zov muzama…

Pisanje mi je uvijek najbolje išlo u kasne večernje sate, na nekom starom papiru. Tada sam uglavnom sama. Svjetlost lampe lagano baca sjene na zidove. Cigarete i neko piće uvijek pored mene. Ponekad vino, ponekad kafa. Čaša vode obavezno.

Uvijek bih se trudila da mi rukopis bude što uredniji, jer ako ne spalim ono napisano i ako nekad neko bude čitao moja šaranja, da mu eto olakšam. Ali kako bi se Eratino ili Kaliopino prisustvo pojačavalo, tako bi rukopis postajao sve ružniji, sve više nečitak. Muze su uvijek bile nestašne. Kada bih napokon završila ono napisano, onda bih bila sretna i nije me bilo briga za potencijalnog čitaoca, jer sam se oduvijek nadala da on neće postojati. Da niko nikada neće čitati o mojim najdubljim tajnama, nadanjima ili bolima. Da niko neće vidjeti fleke od zamazane tinte uzrokovane ponekom suzom koja bi pobjegla dok riječi sipaju iz mene. To bi me prestrašilo svaki put. Uostalom, sve su to bila glupa šaranja jedne djevojčice. Neke od onih uistinu dobrih priča su završile kao pepeo. To spaljivanje, posebno priča o mojoj boli, bi me nekako oslobađalo. Bar nakratko, a bogovi znaju da mi je to nekad bilo prijeko potrebno. Ili sam ja to sve umislila.

quoteOnda je došlo vrijeme da prestanem pisati jer sam shvatila da preživljavam duplu bol. Spaljivanje je prestalo pomagati. Djevojčica je nekako odrasla i svi ti stari papiri, da li oni rijetki ispisani koji su preživjeli ili oni prazni i požutjeli od stajanja su ostali skriveni negdje duboko u ladici čekajući da ih se nekad sjetim. Ponekad i bih. Iskopala bih sve to iz ladice i čitala. Često bih se smijala onom napisanom. Ponekad bi oči bile ispunjene suzama dok sam gledala one prazne. Ali onim suzama nostalgije. Nedostajala sam sama sebi baš takva. Vickasta, osjećajna – osoba čije si emocije mogao čitati na svakom milimetru njenog lica i u svakom pokretu tijela. Ali dobro, u međuvremenu sam odrastala pa je valjda OK što više nisam takva.

Očigledno, pisanju sam se vratila. Kako? Ni sama ne znam. Muze mi nikada nisu prestale dolaziti u posjet, ali njihovo prisustvo bih ignorisala, kao jako nepristojna domaćica. Jednog proljetnog popodneva, zahvaljujući jednoj novoj muzi, samo mojoj, napisah nešto. Jednostavno, nisam joj mogla odoljeti. Čisto da ju obradujem. Bio je to moj način da joj pokažem da mi je stalo. Valjda me ta muza podsjetila da odrastanje nije uvijek zabavno i poželjno. Emocije su dobrodošle. Zatim me podstače da napišem još nešto. I tako priča za pričom je tekla iz mene. Neka istinita, neka samo plod moje mašte, ali sam pisala i bila jako sretna zbog toga. Mislila sam da je i ona bila sretna. Emocije su bile tu, možda ne onoliko kao prije, ali bile su budne i jako žive. Idila, zar ne?

No, stvari se promijeniše. Svaka priča ima svoj uvod, zaplet, vrhunac ali i svoj preokret. Pa tako i ova moja jer večeras gledam u prazan papir. Riječi ne idu iz mene. Iako živimo u modernom dobu, svaka istinita priča koja je bila pisana mojim emocijama je bila prvo napisana na staroj hartiji mojim nečitkim rukopisom. Unazad neko vrijeme sve muze su nestale. Prvo nesta ona samo moja, pa za njom i Erato i Kaliopa. S njihovim odlaskom, emocije se zaključaše. Zazivah im imena, jednoj po jednoj… Preklinjah da se vrate. No, nijedna se ne odazva. Neću ih više zvati niti tražiti. Neka dođu ako im je stalo.

13582340_10154261760927645_1906642412_o

Večeras ću pokušati dozvati još samo Melpomenino ime. Možda se ona odazove. Možda jedva čeka posjetiti dušu punu patetike koja mrzi samu sebe. Možda ta duša preplavljena gorkim emocijama bude plodno tlo za pisanje neke divne tragediju koja će obilježiti 21. stoljeće. Možda ubacim i elemente komedije, da značaj ironije bude veći. Lakovjernost je oduvijek dobra tema za ismijavanje same sebe.

Ako ikad napišem takvo nešto, to će biti večeras i neću je spaliti. I nastavit ću pisati. A ako pak ne dođe nijedna, kraj moje priče o pisanju će obilježiti požutjele hartije koje će opet završiti zaboravljene u ladici, a Word će služiti samo za mrske akademske radove. Ja ću opet odrasti i zauvijek zaboraviti pisanje.

Obećavam. Ipak, obećanje je obećanje.

Amazonka

Komentari

Neki baner