Život

Neću napisati naslov :)

Stvarno je vrijeme da se dokačimo i teme koja se provlači tu negdje u svakodnevici svih nas. Kućni ljubimci su dakle na tapeti! Dooobro, nemojte odmah skakati! Nisam jedna od onih koje će spavati u krevetu sa svojim psom, ali svakako nisam od onih koji mrze životinje. Nisam niti od onih koji ne razumiju ljubav prema njima, ali ipak imam mnoga pitanja na koja nisam dobila odgovore od onih koji imaju drugačiji svjetonazor od mene. Često sretnem ljude koji su svoj život posvetili životinjama, mnogo mojih prijatelja i poznanika ima po nekog psića ili macu koje vole kao najboljeg prijatelja. Nemam ništa protiv, ali zaista nemam i hvala vam što postojite i pomažete životinjama koje trebaju pomoć! No često dođem u situaciju da se pitam prija li njima takva ljubav i žele li zaista vaše životinje živjeti onako kako ste vi zamislili njihov život?!

cat-1375793_1920

Kako znate da vaš pasić ili maca više voli tepih od livade, zašto mislite da radije sjedi u vašoj fotelji, nego u igri s nekim od svojih životinjskih prijatelja negdje u šumarku? Zašto mislite da je njima ok da im oblačite kaputiće, stavljate kopčice ili ih nosite u torbicama? Je l’ stvarno mislite da im prija kupanje sa pjenicom u kadi, više od brčkanja u nekom šumskom potoku? Jeste li uvjereni da im je ok da idu u šetnju onda kad vama to odgovara, umjesto da trčkaraju i šetaju onda kad to požele? Čitala sam i da postoje ljudi vegani, koji imaju pse vegane i svi zajedno se izolirano druže u parku gdje su svi vegani, da ne bi njihovi psi došli u doticaj sa psima koji jedu mesnu hranu. Jesam li dobro čula??

Borbe pasa, neću ovom prilikom spominjati jer je to neka druga kategorija „ljubavi“ prema životinjama. Sterilizacija životinja je isto jedna od tema koja me zgraža. Dakle, sterilizirate svoje ljubimce da vam ne stvaraju probleme u vrijeme tjeranja, je l’ tako? Oduzimate im seksualnost jer ih volite?? Drago mi je što poneki od vas mene ne vole…. 🙂  Neću dalje i oprostite, znam da time pomažete da se ne stvaraju životinjice koje će lutati i biti napuštene, ali….svejedno mi nije prirodno to činiti životinji koju voliš. Kao zakletog gurmana, spopada me jeza od pomisli da cijelog života jedu suhu konfekcioniranu hranu, jer je tako vama jednostavnije, pa ipak tvrdite da ih volite?! Djeluje mi sve to kao jedna vrsta previše posesivne i pomalo bolesne ljubavi, koja objektu te iste ljubavi čini noćnu moru. Možda se varam?! Vjerujem vam da ih volite svom snagom, vjerujem da im želite samo najbolje i vjerujem da sve činite kako bi njima bilo dobro s vama, ali nikad nećemo “čuti” njihovo mišljenje o svemu tome, pa mi je to sve skupa još teže prožvakati. No, pitate li se nekad je li to što je za vas dobro i njima dobro? Često se to pitam kad vidim psa s frizurom, s ušima u koje je umetnuta žica (iako je to zabranjeno!), s potkresanim repom (što je isto zabranjeno!) ili u holozelenom kišnom kaputiću. Ne ljutite se, stvarno me zbunjuje? Kad pitam nekog vlasnika tako uparađenog psa, odgovor je uvijek isti „Oni su predodređeni da žive u kući i ne bi opstali u prirodi!“ Okej, znači mi ljudi smo kreirali vrstu životinja za svoj gušt i sebi za užitak?! Jesam li dobro shvatila?

Naravno da imam još pitanja…. Na primjer me zanima zašto smo mi koji nemamo kućne ljubimce podložni vašim kritizirajućim komentarima tipa:- Nemaš?? Pa kako to? Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude! Zašto ne želiš psića ili macu? Zašto ne bi spasila jednu životinjicu kojoj prijeti šinteraj?? Kako možeš biti tako bezdušna?… Dok na suprot tome nije ok da vas se ispituje zašto ste vi odlučili suprotno, nije ok da vam se kaže da pas ne može na dječje igralište, nije ok da vas se upozori da postoje ljudi koji se boje pasa ili da postoje oni koji su alergični na dlake životinja? Zašto nas koji nismo odabrali suživot sa životinjama prisiljavate da volimo ili podnosimo nešto što ne želimo? Kako je moguće da društva za zaštitu životinja promiču toleranciju i suživot, ali na svaki i najmanji prigovor njihovom svjetonazoru sipaju hrpu uvreda, degradirajućih usporedbi, pakost i nesnošljivost? Razna skloništa za životinje i strahote i malverzacije koje su na pojedinim takvim mjestima zatečene, su isto pitanje ljudskosti i sudske odgovornosti. Počelo mi je sve to previše ličiti na sektu koja poznaje i promovira jedino netoleranciju i netrpeljivost.

Kvalifikacije poput „moj pas je čišći od većine ljudi“ ili „…i djeca seru po parkovima pa nikome ništa…“ ili još bolje „lavež pasa ti smeta, a ne smetaju ti derišta koja urliču?“ Naravno da mi smeta dječji plač, jer mislim da je uplakanom djetetu potrebna utjeha i da je tužno. Jednako mi smeta lavež psa jer jednako mislim da mu nešto treba, a nije dobio. Plač ili lavež je vjerojatno protest ili poziv u pomoć, pa je normalno da se uznemirim ako potraje jer mislim da taj „proizvođač buke“ ima neki problem.   To što djeca seru po parkovima je neprihvatljivo, kao i pseće govno na livadi koja nije predviđena za boravak pasa. Istini za volju, ne sjećam se kad sam ugazila u dječje govno, ali vrlo često ugazim u pseće, ako pomno ne gledam pod noge. Nisam ništa veći pristalica djece nego pasa, jednostavno mislim da oni koji su odabrali imati djecu trebaju brinuti o njima na adekvatan način, kao i oni koji su odabrali imati psa trebaju to isto činiti.

Općenito mi smetaju usporedbe životinja s djecom ili kvalifikacije dobar ili loš čovjek jer imaš ili nemaš psa. Imajte pse i vodite ih tamo gdje je to prihvatljivo i dozvoljeno, imajte djecu i nemojte me tjerati da se ja bakćem s njima, imajte i krokodile ili zmije, ali nemojte da ih zbog vas moram i ja voljeti, ako ne želim. Uostalom, zašto su ljubitelji zmija, slonova ili žirafa onemogućeni da idu na kavu sa svojim ljubimcima i da ih šetaju gradom? Ako smo tolerantni prema suživotu sa životinjama, zašto onda ne dozvolimo svima jednako da prakticiraju svoju ljubav? U urbanim sredinama postoje zelene oaze za boravak životinja i kad želim uživati u igri pasa, odem na pseću livadu, sjednem na klupu i uživam promatrajući ih u igri i druženju. Međutim, kad želim šetati u miru odaberem park u kojem je psima zabranjen pristup, tada ne želim ugaziti u pseće govno niti želim razmišljati hoće li me ugristi neki Garo kojeg vlasnik pušta da slobodno hoda, bez brnjice i bez povodca jer smatra da njegov pas neće nikome ništa. Ne vjerujem danas više ni pojedinim ljudima, a još manje nepoznatom psu čiji gazda gaji emocije i povjerenje koje meni nisu bliske.

Da ne biste prosipali nepotrebne kritike, reći ću još i ovo: Nikad u životu nisam nikako naudila niti jednoj životinji. Nikad u životu nisam niti jednoj životinji uputila grubu riječ. Željela bih da ne pati niti jedna životinja i niti jedan čovjek. Voljela bih da živimo u slozi i suživotu sa životinjama i prirodom, jer svakako je svijet više njihov nego naš. Za kraj ponavljam još jednom- volim životinje, ali svakako ne volim pojedine vlasnike. Na žalost oko sebe imam sve više takvih koje nikako ne volim.

Viktorija Herak

[email protected]

 

Komentari

Neki baner