Život

Tama…

(Povratak u vrijeme prije bolnice)

Spalio si me. U meni nema ništa osim ogromne rupe. A oko nje golemo prostranstvo, uvijek iste boli. Uništio si me, kako me nitko nikada nije. Lakše bi bilo da si uzeo pištolj i pucao mi u glavu, nego mi napravio ovo što si mi napravio… učinio me živim mrtvacem. Vidiš ja hodam, sjedim, govorim… ali ja nisam tu. Nema me. Nema jedne emocije na mom licu. Gledam ali ne vidim, slušam ali ne čujem. Uspio si… što nitko nije. Što nije uspjela nijedna tableta. Skamenio si me i zatvorio vrata moje duše zauvijek. Kao u nekoj vodi, uronjena u bezdan iz kojeg nema povratka, čekam milost koja ne dolazi…

in the water

Opet sjedim na rubu stolice, s istim, crnim mislima. Svejedno mi je znaš li? Hoću li ili neću nekome nedostajati. Tko će tugovati, kako će se s time nositi… zaista mi je svejedno. Probala sam sve. Baš sve da se nosim s ovim životom. S nama i sa spoznajom da nas nema. Ako nas nema… čega ima?

Ima vriskova. Nijemih ali ipak preglasnih. Ima pogleda zalijepljenih za moju kožu, koji me peku… jer svi suosjećaju… a ne razumiju. Ima gađenja… da gadiš mi se i sama se sebi gadim. Ima i sjećanja… miješaju se ona lijepa i ona ružna. Svega ima… samo nema mene.

Čuješ li? Nema me više…

Jesi li sretan sad? Jesi li ovo htio? Je li ovo tvoja pobjeda? Valjda jest…

Još uvijek sjedim na rubu stolice, hvatam se čvrsto za njene rubove, da bih se zadržala, ali možda je došlo vrijeme da se pustim. Tamo s druge strane ovog svega postoji mir koji me toliko mami. Tamo nema ni tebe ni sjećanja ni gorčine. Tamo nema ništa.

Ustajem, hvatam se za zidove… samo pet koraka… čaša vode… bočica… kvragu zar sam je toliko zategnula… lupam s njom po stolu, razbija se. Koliko je dovoljno… 10 tableta, 20? Nije važno… šaka… to će biti dosta… čaša vode. Pijem, jednu po jednu.

Doći ćeš prekasno… neka… svetim se.

Do nekog drugog života ljubavi… do nekog drugog života…

To be continued

Helena

 

Komentari

Neki baner