Život

Puževi, mravci i komarci

the-act-of-1449689_1280

Ponekad sam toliko iscrpljena, da mi je čak i čokolada preslatka. Možete to zamisliti?! To je onaj ključni trenutak kad moja htijenja nestanu u vidu lastinog repa, a razum odbaci svaku pomisao na bilo kakvo djelovanje. To je ona situacija kad izvana izgledam kao da sam samo malo umorno, a iznutra me zapravo nema. Nestanem sama iz sebe, a sakrila bih se najradije ispod pokrivača i čekala da prođe sve ono što mi je teško, da nestane sve čega se plašim i da završi sve ono što me srdi, a srdi me mnogo toga.

Na primjer me jako srdi kad ne mogu spariti čarape. Interesantno je da se uvijek zagube muške. Kaku moje uvijek imaju par? O tom tajnovitom nestanku čarapa već su razvijene razne teorije. Pisalo se o tome u dnevnom tisku, a bogami nisam sigurna da nije bilo i u Dnevniku. Na fejsu je svakako bilo! Te jede ih perilica, te nestaju kod sušenja, te same odluče promijeniti kuću, te vjetar ih raznosi…..nitko nikad nije otkrio pravu istinu, ali navodno nestaju u svim kućama. Moj suprug se vadi na sve te teorije, a ja sam na korak da ga pitam svlači li se okolo po kućama jer sporadično tražimo poneku majicu koje nema ili hlače koje su tajanstveno nestale. Razmišljam da čipiram odjeću ili da ju u jutro izdajem na revers. 😛

Usput, kad se traži odjeća u ormaru, nije fer da izvlače baš onu majicu koja ja zadnja, jer kad nju izvuku, ostale se izgužvaju ako se ne pazi, a ne pazi se! Sumnjam da je to drljanje po ormaru,  rafinirana kazna za moj predugi jezik….a, kad u nešto posumnjam, uvijek se to pokaže točnim. I moje pomno birane ukrasne zdjelice koje krase kuću…..što se ja više trudim da one budu prazne, to se brže pune. Za tili čas u njih odlože neke šarafiće, papiriće, malene žaruljice, ključeve….što ih ja upornije praznim, to su one brže pune. Nikad neću razumjeti poriv da tutneš hrđavi šaraf u moju prekrasnu, sjajnu, novu zdjelicu. Jooj!!

Nevjerojatno je i kako ne mogu nikako nagaziti taj ključni trenutak u kojem poklopac od mineralne vode, završi u kutiji za kruh! Ne znam niti kako mi se dogodi da baš svako jutro tražim poklopac od paste za zube?! Uglavnom ga tražim. Mogla bi još nabrajati, ali neću. Shvatili ste već?! To su ti trenuci kad mi je i čokolada preslatka, kava previše crna, a nebo previše plavo. To je ona faza kad se pitam da li sam previše sitničava? Jesam li nedovoljno tolerantna ako sam ljuta kad mi organiziraju predvečerje u vrtu, uz komarce i puževe, kad odlučuju umjesto mene što ću raditi na večer kad se jedva dovučem kući. Ne padne im na pamet da sam ustala u 5h ujutro, da sam radila do na večer i da sam možda umorna. Ne sjete se da možda imam menstruaciju, da bi se željela osvježiti kad dođem kući, da sam u istim gaćama i u istim cipelama cijeli dan, da me možda nešto kroz dan razljutilo ili rastužilo….(kažu moji prijatelji da ja tako zdušno i šarmantno kukam, da je prava šteta ne zajebavati me).

Nisu se sjetili pitati jesam li gladna, zato što sam ja ta koja uvijek istražuje tko je što jeo. Moja je briga jesu li svi pojeli dovoljno vitamina iz povrća ili mesa neke životinje koja je bila sretna da ustupi svoj desni butić, za ručak nekome tko se žali na glad. Pa jebote, kad vidim taj izraz lica i molećive oči, dala bi i ja komad svog bedra samo da ne izgledaju tako jadno i tužno. Na rečenicu „cijeli dan nisam ništa jeo“- odmah, ali ODMAH postanem luda! Čini mi se da namjerno ne jedu cijeli dan, samo zato da bi mogli na večer istisnuti iz sebe tu glasovitu rečenicu i dići mi tlak. Nisu se ni sjetili pitati me jesam li umorna, jer sam ja ta koja tetoši ljude po kući, servira jelo i malo pomazi nakon napornog dana, nasmije se i ispriča nešto veselo, ne bi li oraspoložila jadnika kojem je svijet pao na glavu jer mu je, eto bilo vruće.

Plijevila sam dakle večeras onaj pedalj svog vrta i ponavljala mantru o zdravom povrću, sreći što mogu biti na svježem zraku, divnom mirisu peršina (koji je izgleda za inat meni, niknuo baš tamo gdje je najgušći korov), o predivnom obliku rajčice koja se klati na večernjem povjetarcu…..Hinjena idila je potrajala dok nisam nehotice prstima uhvatila skliskog, slinavog puža, baš taj tren kad me je mravac upiknuo u dlan! E, tada mi je dopizdilo!! Doskok mi je bio direktno do kade u kupaoni na katu! Salva psovki je sama od sebe izlazila iz mojih usta, bez posebnog truda. Da…maštovita sam kad sam ljuta…srećom nitko nije snimao što sam sve izgovorila. U sekundi sam bila pod tušem, a suze su se slijevale zajedno sa kapljicama vode. Stajala sam tako i plakala, dok nisam potrošila svu vodu iz bojlera. Hladna voda čovjeka prene, znate to jel da? Prenula je i mene! Umotala sam se u veliki ručnik, stala pred ogledalo da namažem lice i usput namignula toj kozi unutra koja je piljila u mene.

Znala sam da bi mi jelo bilo preslano, kava previše crna i nebo previše plavo, pa zato nisam sišla na večeru, niti sam popila kavu, a nisam ni sjedila na terasi što inače s užitkom napravim većinu ljetnih večeri. Zavukla sam se ispod pokrivača i usnula snom pravednika.

Viktorija Herak

[email protected]

 

 

 

Komentari

Neki baner