Život

Igra za dvoje

playing-cards-1252374_1920

Prirodno nadaren za sve trikove, a posebno talentiran za maglu i ostale mutne poslove, mangup kao ti rođen je sa sposobnostima koje neki vježbaju cijeli život i ne svladaju ih. Ja uvijek iznova mislim da sam imuna na tvoje štoseve i da više ne možeš izvući tlo pod mojim nogama, pa opet i ponovo shvatim da sam te podcijenila. Ta fina igra koju zajedno igramo, nema pobjednika.

Igra jednom mora završiti i oboje ćemo prije ili kasnije stradati. Previše smo daleko otišli, igrajući se!

Provalila sam te i znam kako kradeš snove, a ti si shvatio gdje piše o čemu sanjam. Ja mogu čuti tvoje misli, a ti znaš vidjeti sve za što vjerujem da sam dobro sakrila duboko u sebi. Oboje se pravimo da smo potpuno samostojni i slobodni, ipak oboje se negdje na nesvjesnoj razini nadamo da će ono drugo paziti da ne prijeđe granicu, da neće udarati ispod pojasa, da neće zloupotrijebiti šifre za ulazak u postavke onog drugog. Koliko got ne priznajemo, znamo da ovisimo jedno o drugome. Računamo na fer play, međutim često i jedno i drugo ipak pomalo zaobilazimo načela poštene igre. To su oni trenuci kad se okreneš i odeš prije nego dobijem mogućnost da ti pogledam u oči. To su prigode kad oborim pogled i kažem onu glasovitu rečenicu o glavobolji ili lošem danu. Ne želim ti priznati da si me bocnuo i ne želiš da vidim da sam te pogodila u živac. No, oboje znamo kad se to dogodi. Trebamo se kao što se treba zrak za disanje, a glumimo da nije tako. Štitimo se jedno od drugog, a već davno smo se ogolili jedno pred drugim. Nije više važno tko plaća kome kavu, niti je važno da li si mi pridržao vrata ili ne. Postalo je bitno da li sam dobro sakrila svoju dušu od tebe i da li se dovoljno dobro znaš zakamuflirati kad želiš samoću. Počeli smo se ujedati uzajamno, a liječimo se svatko u svojoj samoći. Svatko sam liže svoje rane, a onda se vraćamo na poprište bitke da se uzajamno još malo izgrizemo.

Pitam se da li to znači da je kraj igre blizu?

Kome će prije dosaditi igra u kojoj nema pobjednika, u kojoj nema glavne nagrade i koja će ako ikad završi, potući nas oboje? Tipujem na nas, ali nisam sigurna da je to dovoljno. Na koji ishod bi se ti kladio? Razmišljaš li o tome uopće ili si došao u fazu kad igraš samo zato što su te odgojili da odustajanje nije odraz muškosti? Hoću ipak da znaš, ja sam žena i ja neću igrati igru samo zbog igre. Nisam odgojena da odustajem, ali znam priznati poraz kad nemam drugu opciju. Neću glavom kroz zid i neću pod svaku cijenu. Imaj na umu da je za igru potrebno dvoje, a ja ću sigurno odustati kad budem vidjela da je igra izgubila smisao.

E da, a koji je bio smisao naše igre?! Sjećaš se? Pamtiš li ono prvo dijeljenje karata i zauzimanje pozicija? Smijao si se mangupski siguran da ćeš me nadvladati, a ja sam tada mislila da ću ti rado dozvoliti da uspiješ. Međutim, kako smo dalje igrali tako smo dorađivali početne pozicije, počeli smo njegovati pobjednički duh i trudili se razviti sve teže i teže prepreke jedno drugome. Danas smo u fazi kicoškog namigivanja, pokeraških izraza lica i umjetno isturenih torza. Pitam se tko će prvi predati meč, odvući se u svoj kut i sam lizati svoje rane?! Ili ćemo kao pravi kockari, s osmjehom na licu i suncem u očima, odšetati zagrljeni u suton, pa zajedno smišljati nove igre?

 

Viktorija Herak

[email protected]

Komentari

Neki baner