Život

Vrtlog misli…

Dugo je sjedio nepomičan, s bolovima u glavi koji su sad bili jači nego prije. Morila ga je misao da možda nije bio pregrub prema Bojani. Nije joj pustio da kaže ni svoje stvarne razloge odlaska. Ali ne, poznavao je on nju, znao je da bi ona to rekla bez da joj dopusti. Ali nisu bili toliko snažni da bi promjenio mišljenje. Znala je da ih je znao. I opet se vratio na pomisao da je sumnjala u njih, u svoju ljubav, i to ga je ubijalo. Jednostavno se nije znao nositi s tim. Oprostio bi on njoj odlazak, ali sumnju ne može.

I zašto se sad vratila? Sad nakon što je upoznao djevojku za koju misli da bi mogao da voli. Onako pomalo čudnu, ali jako dragu. Tajanstvenu, sa tvrđavom oko sebe, ali ipak osvojivu. A i koja je smisao da odmah dođe do cilja!? Ne, Bojana je prošlost, zacrtao si to sebi, rekao je na glas, ustao i dugo gledao u njenu sliku. Kroz glavu su mu prolazile godine koje su proveli skupa. Bila je tu kad nije imao nikoga, to je istina, ali ne mora zato da trpi. Ni on, ni ona. Ako se ne pronalazi više s njim to je uredu, samo ne želi da više pati. Zašto se vratila? Šta je to planirala za večeras? Zašto je odbio bez da joj je dao šansu da priča? Bilo mu je žao, volio bi da je imao šansu da provede s njom večer, ali sad je ponos bio jači od svega. Isti onaj zbog kojeg završavaju mnoge ljubavi. A velike ljubavi ponos ne može da ubije, tješio je sam sebe.

Ona je ta koja je otišla, napustila sve, ako joj je stalo vratit će se, ponovo. I bez obzira na ovu ljutnju koju sad osjećam zna da će imati posebno mjesto u mom srcu. Samo da li je on spreman na život bez nje, a do sad je baš ona bila sav njegov život?! Ma izaći ću s ovom djevojkom večeras, ponovo je progovorio na glas. Žalit ću ako ni ne pokušam. Uzeo je telefon i nazvao je. Dogovorili su se da dođe do njenog lokala kad završi s poslom, što je značilo da može još malo da se odmara u nadi da će i ove glavobolje da prođu. I prošle su.

country-road-706539_1920

Izašao je na sat prije iz svog stana i šetao onom ulicom prema zatvoru. Želio je da vidi da li će oni platani imati isti efekat na njega kao onda kad je napustio tu tamnu, zloglasnu zgradu. Želio je da izbistri misli, da uživa u slobodi, u nasmijanim i namrgođenim licima ljudi koji su žurili svako svojim poslom, u cvrkutu ptica. Želio je da ne misli ni na Bojanu, ni na posao koji mu još nije izlazio iz glave. Volio bi da se taj njegov misteriozni “spasilac” hoće pojaviti čim prije, da završi s tim i olakša sebi, pa ma šta to bilo. Bilo mu je dosta i grižnje savjesti zbog stvari koju nije ni uradio, a treba. Već se polako vraćao, u gradu nije bilo mnogo gužve, većinom su to bili oni koji su se vraćali kući s radnog zadatka, a na licima im se vidio umor. Umor od teškog posla koji su obavljali, umor od male naknade koju su dobivali, od pomisli kako sutra obazbjediti hljeb za porodicu, a o školovanju djece ne velikim školama ovdje niko nije ni razmišljao. Pa i sama djeca nisu, jer su već tad bili razočarani i u njoj nisu vidjeli veliki spas iz situacije u kojoj su sad njihovi roditelji. A to ga je boljelo. Boljelo više nego Bojana, više neko ilegalan posao koji mora odraditi, više nego sam njegov život. Mislio je da su ovi ljudi koji tu žive, i stoljećima pate zaslužili mnogo više od ovoga. Zaslužili su da više žive za sebe, a ne da vječno robuju za tuđi interes, zaslužili su osmjeh i bezbrižan san. Ali sve je to pojela briga za ono neizvjesno sutra. Ali njegova misao ga je sad plašila. Zaista jeste. I osjećao se kao kukavica. Njihov naum je uspio, uplašili su ga, pa će sad kao i ova većina što hoda pognute glave ni ne razmišljajući o promjeni da bude poslušna marioneta koja će da služi njihovim ciljevima. A nešto u njemu je ponovo davalo otpor. Kao da je čuo zvukove u glavi: Ne, nikada! A toga se i bojao. On ne zna da šuti, on ne voli nepravdu i od toga ga prolaze žmarci. On mora da reaguje, pa radilo se o maloj napuštenoj maci na ulici koja mjauče za njim, jer je gladna ili o obespravljenom starijem čovjeku koji mu sa suzama u očima priča kako je samo par godina pred penziju dobio otkaz, a sad niko ne želi da mu da priliku da radi. Kako da plati lijekove, hranu, režije!? Opet se rastužio i naljutio, opet se plašio sebe, pa je požurio da što prije dođe do lokala kako bi zaboravio na sve to.

I došao je taman na vrijeme. Tanja, kako se zvala djevojka, unosila je stolice, pa je požurio da joj pomogne.  „Mogla si da sačekaš pomoć“, rekao joj je uz osmjeh. „Nisam bila ni sigurna da li ćeš se pojaviti, ali vidim da si od riječi.“ „Pa ne bih ovo volio da propustim.“ „Šta, unošenje stolica?“, rekla je smijući se. „I to, ako ću ih unositi s tobom.“ „Onda mi je drago da si stigao na vrijeme“, ponovo mu se osmjehnula. I on se nasmijao. Zaista je mislio to što je rekao, zaista je bilo nešto što ga je jako privlačilo ovoj djevojci, i samo kraj nje je zaboravljao na sve oko njega, pa čak i na Bojanu i njen dolazak jutros. Brzo su završili posao koji je imala, natočili po času vina, flašu stavljajući na stol, prigušili svijetlo, sjeli naspram klavira koji je popunjavao prazan prostor, ali nije izgledao da se mnogo koristi, nazdravili za zajedničku noć koja je tek trebala da počne.

To be continued…

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner