Život

Biti mama…

Moja najdraža uloga je uloga mame.  Oduvijek sam govorila da ako se ikada udam želim imati dvije curice. Možda zato što ja nisam imala sestru, a silno sam je željela. I hvala Bogu, želja mi se ostvarila. Sad su te dvije curice postale velike cure. Tinejdžerice. Frajerice.  Cure u onim najluđim godinama. Godinama kada sve istražuju, sve ih zanima, svašta isprobavaju.  A što  je najbolje od svega, ništa im ne branim ( pod tim ne podrazumijevam droge, alkohol  i tome slično).  Pod tim mislim ne branim im slobodu u izboru odijevanja,  aktivnosti, druženja, želja , glazbenog ili nekog drugog izbora.  Usmjeravam ih, pokazujem, učim, objašnjavam, ali na kraju odluku prepuštam njima. Ne sputavam ih u ničemu.  Ja sam tu da im budem potpora,  da ih vodim kroz život dok ne stanu na svoje noge.

I onda, kada mi netko kaže:“Blago tebi, kako su  ti  cure vrijedne, hoće pomoći u kući i ne svađaju se s tobom, stvarno si imala sreće“,  u tom trenu mi dođe da kažem:“Hej, pa to se sve uči od malih nogu, nisu to one postale same od sebe“. I zaista je tako.  Koliko se trudiš i daješ tako ti se i vraća. Ja sam živi primjer. Definitivno sam protivnik toga da djeca trebaju dobiti sve što požele, bilo da se radilo o materijalnom ili o ispunjavanju raznih prohtjeva. Naravno da ne mogu dobiti sve što požele. Na lijep i smiren način, dok su mali, objasni im se da ne mogu dobiti u dućanu svaku igračku, ali kroz razgovor, kroz priču. I onda neće biti histeriziranja, bacanja po podu.  Koliko god se to nekom činilo nelogičnim, ali djeca vole da im se postave granice, da znaju do kuda mogu i smiju.   Ne možeš djetetu od 7 godina reći da  mora u krevet u 21.00 sati ako si ga cijeli život puštao da bude budno do ponoći.  Od malena  se zna kada je vrijeme za krevet djeteta mlađe dobi.  Ne može ni dijete od 13,14, 15 godina ići u krevet u ponoć. Nikako ne može. Psiholozi kažu da je to najveći razlog djece u osjetljivim godinama zašto su nervozni , svađaju se i postaju nepodnošljivi. Zbog premalo sna.

happiness-987394_960_720

Isto tako, ne znači kada je dijete dosta veliko da si samo uzme vode kada je žedno,  da vi morate svaki puta trčati davati mu vode, posluživati ga u svakoj situaciji. Naravno da ćete mu dati ručak kada dođe iz škole, ili večeru, ali to ne znači da  ga treba posluživati u svakoj mogućoj situaciji ako je dovoljno veliko da si uzme samo što želi iz kuhinje.  Isto tako mu ne trebate  pospremati krevet, sobu. Dovoljno je veliko da to radi samo. I time se uči odgovornosti. Odgovornosti prema svojim stvarima, odgovornosti  prema školskim obavezama.  Otići u trgovinu, iznijeti smeće,  obrisati prašinu. Sve to vaše dijete može. Ne treba ga držati u zlatnom kavezu i da vi sve radite umjesto njega, kao  vi ste ipak mama.  To je potpuno pogrešno.  Na taj način uvodite dijete u život.

Ja kada im govorim što trebaju napraviti po kući, svaki put, ali svaki put im kažem – Molim te, napravi to i to… Molim te, hoćeš li završiti to i to…i na kraju im uvijek zahvalim – Hvala ti što si mi pomogla, to mi puno znači, sad ćemo imati više vremena za razgovor ili za igru. I to pali. Ali svaki put. One se osjećaju ponosno i sretno jer su učinile nešto veliko, bile su odrasle, pohvaljene su,  što im daje volju da budu i dalje takve,  dobre.  I nikada, ali baš nikada mi nisu rekle – Baš neću , zašto bi? Nikada.

Ono što djeci nikada ne treba uskraćivati, već davati u izobilju je – Ljubav. Toga nikada dovoljno . Ali nikada. Samo ako dobiju ljubav, onda ljubav mogu i dati. Ako ste prema njima nježni i blagi i oni će biti prema drugima nježni, blagi i dobri. Sve ide iz obitelji, sve ide iz kuće.  I to nije otkrivanje tople vode – psihologija to oduvijek govori. Ne znači da ćete ih razmaziti ako im date ljubavi i ako ih često grlite i govorite da ih volite. Naprotiv, time im dajete samo potvrdu da su zaštićeni, sigurni, da ste vi uvijek tu za njih. Ma što god da se dogodi, vi ste tu za njih. I onda vam se mogu otvoriti i razgovarati s vama o bilo kojoj situaciji. Povjerenje je iznimno važno.  Ako ne i najvažnije.   Uvijek, ali uvijek ih treba saslušati.  I ako mislite da je to nešto banalno ili glupo, nikada nemojte govoriti – Ma pusti me sada, imam posla. Vjerujte mi,  niti jedan posao ne može biti važniji  od trenutka kada vam dijete ima nešto za reći. Pustite sve i saslušajte dijete.  Budite mu primjer u svemu, ali dobar primjer.

Neka njeguje svoj glazbeni ukus, neka nosi odjeću koju voli, neka se vodi idejama za buduće zanimanje, nemojte ih sputavati, oni se moraju otkrivati, znati što žele, vole. Oni moraju istraživati, a vi ste tu da ih usmjeravate u tome. I znam da ima dana kada ste ljuti, živčani, kada vam je svega dosta i onda bi najrađe vikali na sve oko sebe. Ali nemojte na djecu, ona nisu ništa kriva. Ona su nježna, misliti će da ste nešto ljuti na njih i zatvoriti će se u sebe.

Samo ljubavi im treba puno ljubavi i topline. Jedino će onda izrasti u plemenite, dobre i tople mlade ljude. I ono zadnje, ali ne i manje važno – Čim tiše pričate djeca će vas više slušati.

Vlasta Janton

[email protected]

Komentari

Neki baner