Razmišljanja

Manipulacija ili samo igra?

Danas sam uhvatila Pikaćua, Snajtera, Sandpana i Arboka. Obišla sam cijeli grad tri puta. Jedan je bio u parku, drugi u kadi, treći u omiljenom kafiću, uhvatih ga na wc školjci, a četvrti je visio s drveta mislići da neću za njim. A ja naravno jesam. Kladila sam se sa društvom ko će više da ih ulovi.

Naravno da se šalim, i ova imena sam googlala. Ali prosto ne mogu da vjerujem koliko su ljudi u stanju da ignoriraju mozak. Na šta su sve spremni da bi se izvukli iz svoje stvarnosti, koja je sve samo ne dobra. A i kako bi bila kad uporno bježimo od nje , umjesto da je mjenjamo. U stanju smo čak i spustiti se na razinu desetogodišnjeg djeteta samo da se ne bi uhvatili u koštac sa onim što se dešava oko nas. Pogledam oko sebe i poželim da i ja pobjegnem. Samo ne da trčim bezglavo za nekim pokemonom, već da se katapultiram na neku drugu planetu. Bez njih i svih drugih stvari koje su isključivo i stvorene da bi zaokupili naš život i skrenuli naše misli sa stvari koje su bitne. Da, bitne! A bitno je to što smo zadnja država u Evropi po bruto nacionalnom dohotku, dok nam se iz fotelja smiju oni koji nas Bogom dijele, a on nasta da nas spaja. Naravno tu mislim na BiH. Pa nešto sam toliko zaglibila u misao da se pitam, majku mu koliko teško može biti prepisati jedan, pet, deset, sto zakona koji već postoje u toj Evropi, pa nam ne ide već dvadeset i pet godina. Iskreno, ja ni ne želim tu Evropu, ali kad joj već isplaćujem toliki kredit za ništa, a svog vlastitog sam se jedva rješila i zaklela se da ga više nikad neću uzeti, mislim bilo bi ok i da se nekada neki vikend prošetam i po tom Gradu svjetlosti i ljubavi, tražim dečka kroz londonsku maglu koji se eto namjerno izgubio da bi vikend bio ljepši, pa kao djeca igramo žmirke, a ne ganjamo pokemone, posjetim tu znamenitu Alhambru, slikam se kraj rimske arene koju je Spartakus, onaj barbarin, toliko želio da uništi i zauvijek skonča sa robovskim načinom života svih nas. Ali nije uspio. Ni on, kao ni mi. Pobuna ugušena. Samo se mi nismo ni bunili, jer lakše je živjeti po zacrtanim linijama, nego se okrenuti na stranu ili još gore, pružiti svoju. Tako da smo robovi više nego ikada. Robovi vlastite glupost.

hand-784077_1920

Eno jednog, čujem dok se pitam koliko je danas umrlo djece od žeđi u Africi?  Nemaju onu vodu koju mi prosipamo iz objesti ni ne sanjajući da zbog toga jedna beba večeras napušta ovaj glupi i jadni svijet. Pa misli su nam zaokupljene mnogo važnijem stvarima. Bitnijim, dapače. Kako da ne. Pa shvatim, ljudska glupost je neuništiva koliko i ovo ljudsko robovanje. Pa su nam valjda i zatvore pravili po principu rebra, znate onog što je Bog uzeo od Adama, ili Adema, kako god, a do tad je sve stvorio iz ničega. Nije ni čudo onda što je ovaj posegnuo za jabukom. Iz osvete. Hmmm. Zatvoreni u rebra još od tad robujemo niskim strastima i potrebom za osvetom, moći, da vladamo ili da se nama vlada, da ne mislimo. Tako je lakše. A sad, koliko?

Uhvatio sam ga, čujem dok se hvatam za glavu na klupi u nekada dragom parku i mislim se koliko je danas sirijske djece izgubilo život od bombe koju smo izmislili da bi se zaštitili? Zaštitili od koga? Ako nema  bombe od koga da se štitimo? Ne samo sirijske, već sve djece svijeta, jer bol nema ni zastavu, ni naciju, ni vjeru. Niti mi jedemo zastave, a bome ne stajemo ni za ljude, ni za stavove. Već bezglavo jurimo pokemone dok se odmaramo od facebooka ili neke druge društvene mreže. Hvala Bogu pa nas spasiše. I mi ćemo pokemone.

Imam još jednog, čujem dok razmišljam koliko li danas majki oplakuje svog sina jedinca negdje u Nigeriji, Afganistanu, Indiji, Bangladešu, Lesotu, Libiji, ili nebitno gdje već? Oprostite mi, namjerno ne pomenuh Francusku. A ni Tursku. Jer smatram ih sukrivcima. Ne onaj nedužni narod koji pade u ime krivog tumačenja Boga, već one koji me biramo, uzvikujući „ja ne volim politiku, ja ne pratim politiku“. Pa čije je djelo sve ovo? Kaga onda da krivim? Njih, političare? Ne, nego nas, jer smo dopustili da budemo izmanipulisana gomila jureći životnim tračnicama, dok su nam skretnice već davno podešene. Hoće li pokemoni vratiti mrtve? Hoće li nahraniti gladne? Napiti žedne? Besplatno izliječiti bolesne, pod parolom da svi imamo jednako pravo na život? Koje pravo? Koji život? Ma koga i briga. Zemlja nam je postala maćeha, a tata je ostao preneražen njome još kad je prvi put zadigla svoju prljavu suknju i pokazala blagodeti međunožja. I od tad nas skupa siluju u mozak.

smiley-mad

I “najbitnije” pitanje, koliko ljudi pati od nesanice zbog neulovljenog pokenona???

Eto razmišljam da i u park više ne idem, jer ne samo da nemam želju za pokemonima, već nemam ni „pametni telefon“. Ko mi je kriv, reći ćete. Moj manjak volje da ga imam. Moje obaveze, mnogo bitnije od potrebe da ganjam izmišljene likove po tuđim dvorištima, ili da se “šepurim” vadeći ga na stol u kafiću, dok imam još marku, ili par kuna, koje mi je, naravno, mama gurnula u džep dok sam se obuvala. Dok slušam glasove osjećam se posramljeno i poželim da umrem u tom momentu umjesto one jedne žedne bebe u Africi.

Eno ga iza klupe, čujem i odlazim, da ne bih rekla neku nepristoju riječ. O da, umijem da budem nepristojna.

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner