Život

Moj Igore…

Pročitala sam tvoje pismo i ne znam što sada očekuješ od mene? Da istina, volim te još uvijek, u meni raste tvoje dijete, naše dijete… ali… one večeri kada si otišao bez objašnjenja u meni si ubio svaku nada za sreću. Nikoga ne bi mogla voljeti kao tebe jer prava se ljubav jednom rađa. Ti si sve što sam ikada mogla poželjeti. To je bila greška koja nas košta.

PeroRazumijem da sam našu vezu dovela do dosadne svakodnevice, da si čekao dan kada ću naći vremena za tebe. Trebao si imati samo malo razumijevanja, jer sam htjela da se ponosiš sa mnom, da radim, da zajedno možemo nešto učiniti, da zajedno gradimo dom. Za to sve mi je trebalo malo razumijevanja, trebao si me zaustaviti na vrijeme i reći kako se osjećaš a ne zatvoriti se u sebe i ni ne pokušati razgovarati sa mnom.

Mislila sam, zapravo osjećala da je sve u redu jer su tvoji pogledi i dodiri govorili suprotno, a duša i srce drugo. Dobro si odglumio. Da vidio si pismo i znaš kako se osjećam i znaš da te volim još. Ti si svjestan toga. Volim te i ne skrivam to ali jednostavno ne mogu samo tako prijeći preko toga da si ljubio drugu, da ti je ona samo bila bijeg i utjeha. To boli.

A opet u meni raste biće, maleno biće koje nas treba… i tebe i mene. Kojemu ne želim objašnjavati zašto smo daleko od tebe jer znam da ne bi shvatilo. To je dijete bilo planirano, dugo smo o tome razgovarali… ali ti se povukao. Jednim krivim potezom skoro si uništio sve. Izgubio naš svijet.

Pokušaj me sada razumjeti i nemoj molim te brzati jer svaki krivi potez bio on moj ili tvoj ne uništava samo nas, više nismo bitni samo mi… I ne postoji ovdje treća osoba. Razmisli malo o tome. Oboje trebamo vremena. Trebamo svoj prostor. Sad je tu maleni život, nešto što smo stvorili iz ljubavi. I taj maleni život, meni je na prvom mjestu…

Da li mi nedostaješ? Naravno da mi nedostaješ, svaki novi dan bez tebe je prazan, prolazan i pust. Možda bi se trebali vidjeti u četiri oka? Razgovarati kao normalni ljudi. Možda… Najradije bih promijenila prošlost ali to se ne može. Tu smo gdje jesmo. Možemo pokušati. Kad se stvari malo slegnu i smire… jer taj mir, neophodno mi je potreban. Da čekam odgovor? Ne znam… čuvaj se…

Nikolina!

To be continued…

Story by Josipa Petek & Josipa Milas

[email protected]

[email protected]

Komentari

Neki baner